Kada mi je glavni urednik na sastanku redakcije prošle sedmice rekao da napišem kolumnu o mom putovanju u Saray-Ovasi u obliku putopisa, nastala mi je muka i nervoza. Putopisi i ja smo se oduvijek, nekako, držali na distanci, iako sam, zbog prirode moga posla, redovno obilazio gradove našeg poluotoka. Uostalom, još ste prije mjesec dana mogli čitati moj kratki izvještaj o Saray film festivalu u kojem sam se ukratko doticao nekih pojedinosti vezanih za grad.
Elem, posao je posao, kolumna je kolumna, putopis je putopis. A kako je sezona krastavaca u jeku, pa morali smo imati nešto što bi popunjaval prostor, pa šta god i kako god. Imao sam svega četiri dana za pisanje, jer je tekst morao ići na lekturu, sređivanje i tako dalje. Sjedeći u redakciji novina, mutavog pogleda usmjerenog u prazan bijeli dokument na ekranu računara, došao sam na ideju kako da proguram taj putopis. Glavni urednik ionako rijetko čita tekstove kolumnista i dopisnika, samo povremeno šibne neki senzacionalni naslov ukoliko već ponuđeni bude mlak i to je u suštini to. Ovo vam moji dragi čitatelji govorim jer znam da će to ostati između vas i mene (i lektorice, dobra je ona, znam ju).
Uglavnom, ideja je bila da vam malo pobliže iznesem moj put u Saray-Ovasi i cjelokupni doživljaj grada kanaliziran kroz događaje i ljude s kojima sam imao priliku da se susretnem. A s obzirom na to da kolumna ide direktno na portal, kao što znate, mogao sam da opletem.
Prošlog sam mjeseca, dakle, putovao u Saray-Ovasi. U gradu je, kao i svake godine, organiziran film festival. Bezbroj filmova različite tematike, žanrova i duljine prikazivano je na sedam različitih lokacija. Glumci i redatelji iz svakog kuta kontinenta su šetkali crvenim tepisima poziravši fotoreporterima. Moj primarni posao, a to je posao filmskog kritičara (i književnog), iziskivao je da ispratim glavni program i eventualno još neki bitniji naslov iz ovih drugih. Mogli ste pročitati moju kritiku pobjedničkog filma Ubijanje vremena u kojem astronaut čitavih 90 minuta trči naokolo i iz sačmarice puca u satove.
Međutim, prva stvar koju sam po dolasku morao obaviti jeste pronalazak smještaja. Novine nisu uspostavile kontakt s direkcijom festivala tako da sam izvisio na tom polju, ali su mi osigurali financijska sredstva kojima bih platio smještaj u nekom konačištu. Izašavši sa željezničke stanice bijah opaljen suncem što je ucvrljilo toga dana. Temperatura je brojala sve do visokih trideset i pet stepeni. Samo s ruksakom na leđima i aktovkom u desnoj ruci hodio sam betonom koji se, naizgled, topio pod mojim koracima. Betonska arhitektura isijavala je žestokom toplinom, kao da je ona to sunce. Udarala me je po plećima žestokim patrljcima biča. Lutao sam tako gradom, jer ništa od vreline i blještavila nisam vidio. Majica, bermude i gaće na meni bijahu mokre od znoja kao da sam trenutak prije izašao iz vode. Ljudi-mravi su prolazili pored mene. Gledao sam ih. Doimali su se kao otporni na tu vrućinu. Tek je pokoji bumbar lelujao grajom s graškama znoja na licu. Moja gradska putešestvija okončana je tek nakon nekih sahatak vremena. I to sasvim slučajno. Sklonivši se u malu sjenu hlada što je neka nadstrešnica bacala uočio sam, na nekih deset metara od sebe, natpis „sobe, zimmer, rooms“. Pošto ionako nisam planirao noćiti po hotelima, ovaj je natpis iskočio kao spas u zadnji tren.
Brzo sam ušao u to neobično zdanje unutar kojeg me zapuhnu talas hladnog zraka. Ova, tako reći, vila bijaše stajala negdje na samom početku centra grada. S ispupčenim balkonima, bijaše visoka a uska, gipka poput balerine. Ulaz sam bijaše trošan poput balerininih nogu izmoždenih plesom, ali je tijelo bilo isklesano i čvrsto. Na ulazu stajaše natpis Steinova vila utisnut na aluminijsku ploču crnim debelim slovima na žutoj površini, kao da je riječ o nekom saobraćajnom znaku. Možda i upozorenje za one koji ulaze. Mojoj je malenkosti, koja uđe zadihana, godilo ozračje unutra stoga nastavih dalje do recepcije. Tamo je stajao visoki gospodin u odijelu. Imao je sigurno dva metra i deset centimetara. Odijelo mu je dobro stajalo iako mu je bilo kratko, što je bilo očigledno u području rukava. Imao je veliku četvrtastu glavu, buljave oči, izbrijan sa strane, ali je vrhu imao plast kose koja izgledaše jako ružno. Kasnije sam mu primijetio i ruke: velike poput gnijezda s dugim prstima čije su završetke činili zelenkasti ispucani nokti.
„Dobar dan.“ – rekoh mu – „Htio bih sobu. Jednokrevetnu.“
„Dobar dan i Vama.“ – odgovori on učtivo i sporo – „Dobro došli u Steinovu vilu. Ja sam Frank Stein, domaćin, Vama na usluzi. Kako Vam mogu pomoći.“
„Aammm… htio bih sobu. Jednokrevetnu.“
Ne moram vam, dragi čitatelji, govoriti da me je činjenica da je to Frank Stein, vlasnik ovog zdanja, malo i iznenadila. A posebno je do izražaja došla njegova usporenost. Nije to bila usporenost koju možete pronaći u Lemuriji i slično. Njegova usporenost bijaše poletna i zgodna, imala je dašak gracioznosti u sebi, no, opet je, u nekim trenucima djelovala kao da mu je potrebno podmazivanje kostiju, kao da je neki robot ili nešto slično. Do sobe smo došli tek kroz petnaestak minuta, jer smo se morali penjati u stepenice pošto lift nije radio. Vila s nešto više od deset soba podijeljenih na pet spratova imala je i svoj lift. Imala.
Soba bijaše tipična soba za ovakve građevine. Jedan krevet, jedan ormarić, mali tv, toalet s tušem i mali balkončić ukrašen cvijećem kojem bi godilo zalijevanje. To sam i učinio pošto je gospodin Stein izašao iz sobe napominjući me da je večera od sedam do osam, a da se bar zatvara u deset sati navečer. Bio sam na drugom spratu, na ne tako velikoj visini, ali sam ipak uspijevao vidjeti dijelove grada što su se pružali preda mnom. Nakon što je osjetilo tekućinu cvijeće kao da je živnulo, kao da je zapjevalo, i ja ostadoh na balkonu neko vrijeme. Gledao sam sve što se uzdizalo okolo. S lijeve sam strane vidio neku staru zgradu. Izgledala mi je kao da je sagrađena od vulkanskog kamena. Tako je crna bila. Imala je velike četvrtaste prozore i ovako u ravni s mojim balkonom, ne znam koji to sprat bijaše, prvi ili drugi, pošto su mi spratovi djelovali jako visoki (oko tri metra svaki), jedan od prozora stajahu odškrinut. Upravo sam zbog toga mogao čuti zvuk klavira koji je dopirao iz unutrašnjosti. Nije to bila dobra svirka, ali svakako mi je djelovala primamljivo. Veselim ritmom skakali su debeli i grubi tonovi tipki, a onda bi brzom promjenom, svirač počeo svirati otužnu melodiju piskutavim i melanholičnim tonovima. Kompozicija mi nije bila poznata, ali slušavši je tako s balkona, djelovala je poput ljetne žalopojke i zimske idile.
Pogled s balkona u moj je vidik ubacivao i komadić asfalta po kojem su strujala vozila, kao i djelić šetališta što se prostirao uz njega. Moje oči nisu mogle a ne vidjeti kvartet vila što je koračao šetalištem. Naravno, vile nisu ništa neobično u ovom gradu, ali blještavilo njihovih bijelih ljetnih haljina koje su otkrivale koljena i pola butina, kao i gola ramena, u meni su pobudila neki osjećaj zadovoljstva. Lica im nisam mogao dobro vidjeti. Svi su ih prolaznici gledali, a one su se šepurile i kikotale. Na trenutak su zastale, a jedna je od njih iz torbice izvadila aparat, a onda su se, uz isto tako blještave bliceve, slikale i pozirale. Skrenuo sam pogled jer me je od svog tog sjaja počela boljeti glava i oči. Ušao sam u sobu i legao na krevet.
Pravo ispred mene, iznad tv-a, stajala je jedna uramljena slika. Na njoj bijaše neki meni nepoznat čovjek u vojnom odijelu, s mrgom na ćelu, tankim naočalima na nosu koje su skrivale luđački pogled. Osjetio sam neku nelagodu zbog tog pogleda. Jedina stvar koja je donekle snižavala taj efekt bio je njegov svinjski nos. Skinuo sam cipele s papaka i zaspao. Kada sam se probudio shvatio sam da sam spavao tri sata. Bilo je pola sedam. Pošto sam imao još pola sata do večere odlučio sam da odem do bara i popijem nešto. Od voza nisam ništa pio i već sam počinjao da budem strašno dehidriran.
Do bara se dolazilo putem ispod stepenica, preko puta portirnice. Gospodina Steina nije bilo za pultom. U baru, također, nije bilo nikoga. Sjeo sam za šank i čekao hoće li neko naići. Dvije minute kasnije kroz mala vrata od kuhinje izašao je gospodin Stein. Stao je iza šanka i pitao me šta ću popiti. Naručio sam neki nefiltrirani sok od bundeve. Bio je poput lijeka kada sam ga, onako hladnog, popio naiskap. Naručio sam i drugi. Gospodin Stein je sve vrijeme stajao mirno i šutao. A onda me je, nakon što sam naručio i treću čašu tog eliksira pitao:
„Treba li Vam još nešto, gospodine. Ako je to sve, ispričajte me, moram do kuhinje.“
Rekao sam mu da može ići. Treće sam piće cijedio kroz zube, jer sada, kada sam bio napojen, nije bilo potrebe salijevati tekućinu u želudac. Bar je bio spojen i s trpezarijom, svega jedan prag je dijelio taj prostor od ovoga. Sve je bilo prazno i tiho. Nije bilo muzike, nije bilo ljudi. Čak se ni gospodin Stein nije čuo u kuhinji. Tačno u sedam sati izašao je iz kuhinje s escajgom u rukama.
„Molim gospodina, ako će večerati da pristupi trpezariji.“ – rekao je polako
Rekavši to zastao je kao ukopan na mjestu i čekao da se parkiram za neki od mnogobrojnih slobodnih stolova. Odabrao sam neki pored prozora zamišljen za dvije osobe.
„Danas imamo večeru od četiri slijeda.“ – reče nakon što sam sjeo – „Prvo ide hladno predjelo: salata od celera i sira; zatim toplo predjelo: kuhano povrće ili supa od algi, na vama je da odaberete. Za glavno jelo imamo miješano meso zamotano u kiselom kupusu i restovani krompir, a za desert tri kocke čokolade i lokum.“
Dok je završio s izlaganjem večerašnjeg menija izgubio sam volju za jelom, ali svejedno sam pristao na sve sljedove, odabravši u drugom supu od algi. Dok je donosio zadnji slijed, upitah ga zašto nema nikoga drugog u trpezariji na što mi on reče kako sam, trenutno, jedini ja koji odsjeda u ovom motelu. To mi nije smetalo, ali mi nije bilo baš po volji. U tom sam se momentu osjećao izloženo i anksiozno.
Nakon večere sam izašao u šetnju. Saray-Ovasi je poznat po tome da se tokom ovih sezonskih dana u grad smile svi, i domaći i turisti. Ogromna rijeka života slijevala se ulicama. Klaustrofobičarima ne bi bilo ugodno. Ispred stare crkve sam zastao i posmatrao prolaznike. Desno od mene, na neka tri metra, stajao je ulični zabavljač. Bio je u nekom haljetku koji je djelovao poput vreće, na glavi je imao antene i nos, naizgled, poput surle kroz koju je izvodio neku melodiju uz koju je uvijao svoje tijelo. Jedna grupa ga je gledala zadivljeno, a mnogi su mu u prolazu u kutiju ispred bacali kovanice.
Međutim, iako bijah impresioniran raznolikošću života u centru grada, na mene je najveći dojam ostavila arhitektura mjesta. Vjerovatno čitatelji iz Saray-Ovasija znaju o čemu govorim, kao i oni koji su ga imali priliku posjetiti. Govorim o baroknom pretjerivanju, govorim o gotičkom uređivanju, govorim o modernističkom misterioznom zavrtanju. Ti su se oblici, nekada, znali ukrštati na samo jednoj fasadi, što govori o samoj osebujnosti grada i inspiracije koju su imali građevinari i arhitekti dok su podizali ovog arhitektonskog diva. I divovi sami bi bili zadivljeni, a ako me koji od vas čita sada, znajte da ovaj grad zaslužuje vašu posjetu. Štaviše, volio bih da sam ko vi pa da mogu pogledati svaki komadić ovog grada. U ovom civilizacijskom bazenu plivam duboko i teško mi je sve primijetiti. Ponesite me na svojim ramenima, ako budete jednom dolazili.
Sjećam se onih gargojla na vrhu neke banke. Ni samom mi nije bilo jasno kako su tu završili, ali eto, tu su. Možda je ta zgrada nekada bila crkva ili manastir, ali njena četvrtasta građa mi nije otkrivala takvo nešto. Odmah prekoputa bijaše i džamija, sva u staklu i plava, s visokim munarama. Mislim da su se uzdizale barem dvjesto metara u visinu. A odmah pored nje i pošta. Po njenoj su fasadi bile iscrtani hijeroglifi nalik onim iz egipatskih piramida. U brošuri sam naišao na informaciju da oni predstavljaju pismo. I u to sam se ubrzo uvjerio nakon što sam pobliže pogledao. Naime, po čitavoj su fasadi bile ispisane riječi počevši od prvobitnih znakova pećinskog čovjeka do vilenjačkog i lemurskog pisma. Tu su bili crteži životinja, ljudi, znakovi koji su nekada bili riječi, vidio sam i neke značajne književne citate, bili su tu i tekstovi koje su mnogi autori svojeručno došli napisati. S obzirom na moju visinu uspio sam vidjeti samo tekstove nekih od njih kao što su Floyd McIntosh, Athena Shurmadi, Whaee Jung-Lee, Larisa Sunčanica, Destro Blagojević i tako dalje. Bilo je tu poezije, proze, mudrosti, recepata, pisama, telegrama, smrtovnica i čega sve ne. Cijela pošta je izgledala poput jednog spomenika riječima i pismu.
Kasnije sam se, tokom festivala, stalno iznova vraćao pred tu zgradu. A kako je većina filmova prikazivanih u glavnom programu bila samo skupina blijedih pokušaja filmovanja, zamišljao sam kako bi bilo zanimljivo snimiti film o ovoj pošti. Ispričati njenu priču, kako je nastala, ko ju je izgradio, sve to u nekom dinamičnom poetskom ritmu koji bi gledatelja doveo do trenutka kada su počeli nastajati zapisi na njenoj fasadi. U mojoj zaljubljenosti zgradom zamišljao sam da su oni ucrtani u temelje, u samo njeno dno. I onda su mi se priče iza tih zapisa i hijeroglifa počele odmotavati kao na filmskoj traci. Sve epohe, svi događaji i svi ljudi koji su govorili tim i tim jezikom, prolazili ovom ulicom ispuštajući nepoznate nevidljive supstance koje bi se u obliku riječi otisnule u zidu.
Da sam mogao, ovu bih zgradu proglasio najboljim filmom na festivalu a ne ubogi snore-fest pod naslovom Ubijanje vremena. Taj bi film trebalo zabraniti zakonom.
Oprostite mi, moji dragi čitatelji, ako sam previše detaljisao i ubio svu zabavu pri čitanju teksta, ali iz svega možete zaključiti da sam, iako stranac s putopisnim žanrom, nekako ostao impresioniran ovim gradom. Možda je to do atmosfere, do festivalske sezone ili sezone općenito, možda je do stanovnika i turista, a možda su one vile ostavile neki čaroban uticaj na meni, a ko zna, možda je i u onoj supi od algi gospodina Steina, bio neki sastojak koji omamljuje. Ipak, jeo sam je samo prvi dan, a ovako sam se osjećao svaki sljedeći.
Još jedna stvar za kraj, motel gospodina Steina se nalazi u ulici Nebeskih plivača 22, te vam preporučujem odsjedanje na ovom mjestu ako želite da doživite autentičan osjećaj gostoprimstva i uljudnosti kakvim se grad diči.
Do sljedećeg čitanja Vaš
Malkom Volta.
Mind of Ádōnis 