Najbolji filmovi 2017. godine

            Na kraju 2017. godine ipak možemo biti zadovoljni filmskim programom koji nam je ista ponudila. Bilo je uspona, bilo je padova, iznenađenja, ispunjenih očekivanja, ali i izdatog povjerenja. Sve u svemu, bila je dobra godina za film zbog čega je i samo sastavljanje liste težak poduhvat. Prvobitno sam zamislio da to bude izbor deset najboljih filmova, ali mi je teško bilo izbaciti neke jako kvalitetne filmove, tako da konačna lista broji dvadeset naslova uz par posebnih napomena koje jednostavno nisam mogao a da ne spomenem. Filmovi kao što su Star Wars, te DC i MCU proizvodi ne ulaze u ovaj izbor, jer kao hardcore fan što se njih tiče teško da mogu biti objektivan. Pa da počnemo:

Filmovi koji nisu uspjeli pronaći svoje mjesto na listi, a koje svakako vrijedi pogledati: The Big Sick; A Silent Voice; It Comes at Night (da, ovaj film mi se svidio); The Farthest; The Work; In praise of Nothing; Columbus, And so we put fish in the pool; The Florida Project; Lady Bird; I, Tonya; Logan Lucky itd. 

The Disaster Artist i The Shape of Water nisu uzimani u obzir jer autoru ovih redova prilikom pisanja još uvijek nisu bili dostupni.

  1. Gook

Justin Cho se u ovom dragulju sa Sundance festivala pojavljuje u trostrukoj ulozi: autor, redatelj i glumac. Priča prati dva brata, Elia i Daniela, Južnokorejce, tokom prvog dana nereda u Los Angelesu ’92. godine. Snimljen u crno bijeloj tehnici ovaj film je jedan od klasnih primjera kako raditi s ograničenim sredstvima

Gook poput ovogodišnjeg hita Get Out donosi aktuelnu priču o rasizmu, 25 godina nakon stravičnih događaja koji su zadesili Los Angeles, istovremeno oslikavajući i današnju sliku svijeta tjerajući nas da se zapitamo je li se išta promijenilo. Osim toga donosi i toplu priču o prijateljstvu i međuljudskim odnosima koja će vas nasmijati, unijeti toplinu i optimizam, ali i zgroziti i zabrinuti.

  1. The Other Side of Hope

Ovaj satirični film na jako domišljat način prikazuje moderno društvo koje se suočava s izbjegličkom krizom. Centralna figura filma je mladi Khaled koji je u potrazi za svojom sestrom dospio u Finsku, dospjevši tako do Wikstroma, kockara i vlasnika restorana, koji mu daje privremeni posao dok se ovaj ne snađe.

Upravo, preko ove dvije tačke gledišta Aki Kaurismäki ne samo da pokazuje kakvi se procesi odvijaju kod individua što se suočavaju s ovakvim situacijama, već i daje široku sliku kako finskog, tako i europskog društva. Tačnije prikazujući slojeve koje nesumnjivo možemo pronaći u bilo kojoj europskoj državi: od fašista, ksenofoba, do normalnih, racionalnih, ljudi koji su u stanju da se solidarišu s drugima. Upakovan s odličnom muzičkom podlogom, scenografijom, te glumom i savršeno doziranim humorom, The Other Side of Hope je jedan od onih filmova koje ne bi trebalo da propustite ni pod koju cijenu.

  1. Mudbound

Drugi dugometražni film redateljice Dee Rees premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sundance festivalu primivši samo riječi hvale, a lijepe su ga riječi pratile na svakom festivalu gdje se je pojavio (London, Toronto). Vrijeme je Drugog svjetskog rata u kojem mladi Ronsel Jackson i Jamie McAllan odlaze u vojnu službu. Dee Rees upravo preko ova dva lika i gradi narativnu liniju. Ovaj je svijet jedna blatnjava močvara u kojoj, uronjeni do grla, pokušavamo oponašati život, a Ronsel i Jamie uvjerili su se u to na teži način. Iako su se vratili iz rata, on za njih nikada zaista nije prestao, samo su se uloge promijenile.

Mudbound u sjećanju definitivno ostaje po svojoj scenografiji i fotografiji. Slike južnjačkog farmerskog života u Americi zaista ostavljaju snažan dojam. Sve je uronjeno u blato, pa i sami likovi. Ovom tonu prilagođava se i sama fotografija koja blistavo prikazuje svijet nagrizen korozijom i obojen nijansama smeđe boje.

Mudbound na surov i realan način pokazuje da rasizam i mržnja ne poznaju vrijeme i aktere, oni su slijepi pred svojim djelima i zbog toga su uvijek prisutni u nekom obliku. Svjedoci smo toga na svakodnevnoj bazi, a Mudbound upravo potiče na razmišljanje o tom bezvremenskom problemu.

  1. A Taxi Driver

A Taxi Driver je baziran prema istinitim događajima i ljudima iz 1980. godine. Činjenica koja posebno iznenađuje, te utiče na gledatelja, jeste sami razvoj narativa. Redatelj Jang Hun zaista uspijeva nasmijati, zabrinuti, uplašiti, šokirati i ostaviti bez riječi gledatelja potpuno shrvanog emocijama. Ritam i stil njegova pripovijedanja te kronološkog iznošenja događaja u filmu je uistinu turbulentan.

Osim toga, A Taxi Driver, snažno djeluje i s vizuelnog aspekta koristeći se postupcima za razvijanje izrazito realističnog doživljaja. A Taxi Driver zbog svoje vizualne, ali i narativne, prirode funkcionira skoro kao polu-dokumentarac. Dokumentiranje istine o događajima koji se odigravaju u gradu Gwangju cilj je i likova i filma u cjelini. A za sve filmofile, A Taxi Driver jedno je vrhunsko kinematografsko ostvarenje i definitivno je jedan od najboljih južnokorejskih filmova posljednjih godina

  1. Split

Novi film M. Night Shyamalana se, mogu reći, neočekivano našao na ovoj listi. Nakon podužeg razmišljanja njegovo mjesto među najboljim filmskim ostvarenjima donijelo je nekoliko faktora. Prvi od njih, i najbitniji, jeste besprijekorna glumačka izvedba Jamesa McAvoya. Odgovorno tvrdim da je on (uz Sama Rockwella i Bena Fostera) jedan od trenutno najpotcjenjenijih glumaca. A njegov performans u ovom filmu ide u korist tog argumenta.

Drugi argument je taj da napokon imamo priliku gledati nešto kvalitetno što potiče od Shyamalana. Nakon nekoliko katastrofalnih filmova napokon film kojim se redatelj filmova The Sixth Sense i Unbreakable može pohvaliti. Što nas dovodi i do trećeg argumenta, a to je da je Split u stvari nastavak filma Unbreakable, te da će se završiti kao trilogija u čijoj će se završnici sukobiti James McAvoy i Bruce Willis.

  1. Okja

Bong Joon-ho nam je, u suradnji s Netflixom, donio jedan od najzanimljivijih, najosvještenijih, najsmješnijih filmova ove godine. Ovdje na prvom mjestu polazimo od same priče o velikim korporacijama iz mesne industrije i njihovom krvničkom odnosu prema životinjama, što dovodi do toga da nam Okja uz jednu romantičnu avanturističku priču o prijateljstvu curice i životinje, servira narativ koji stvara nelagodu i primorava na osvještavanje dok se sukobimo s istinom koju smo zanemarivali dugo vremena.

I dok sa samopouzdanjem upada u američku kinematografiju, Bong Joon-ho se ne odriče svoje tradicije, pa tako ovdje imamo i tehničko i narativno savršenstvo. A tome u prilog samo idu blistave predstave Tilde Swinton i Jakea Gyllenhaala. Okja je svakako jedan od najoriginalnijih filmova ove godine.

  1. Baby Driver

O novom filmu Edgara Wrighta nije teško govoriti u superlativima. Njegov prvi film u američkoj produkciji možda nije na nivou njegovih pređašnjih radova, ali je svakako blistavo filmsko iskustvo. Baby Driver donosi ponešto tradicionalnu priču s ne tako inovativnim tonovima, ali ipak, bez obzira na to, uspijeva da održi svoj integritet i zabavi gledatelja.

Najveći kvalitet ovog filma se bez sumnje krije u njegovoj suludoj montaži i upotrebi muzike. Naravno, do sada smo shvatili da je Edgar Wright pravi virtuoz kada se radi o montaži filma, ali Baby Driver ipak predstavlja njegov master rad na tom polju. Upravo kombinacija ovih elemenata, uz ponešto sladunjav humor te postupke i scene koje daju omaž nekim starijim filmovima, Wrightovim omiljenim naslovima ili tek klasicima ovog žanra, omogućava zabavu od početka do kraja, pa čak i prilikom drugog gledanja.

  1. Voyage of Time: Life’s Journey

Iako je ovaj Malickov eksperimentalni dokumentarac izašao u 2016. godini, šira publika nije imala priliku da ga pogleda sve dok 2017. nije zašla u svoju drugu polovinu. Rad na ovom projektu Malick je počeo još sedamdesetih godina. Svi njegovi filmovi još od The New World (2005.) nose u sebi klicu ovog projekta pa s izvjesnom sigurnošću možemo reći da je Terrence Malick sve ove godine stvarao Voyage of Time samo usput snimajući sve ostale filmove.

Neke od glavnih osobina Malickove kinematografije jesu naracija i prisustvo filozofskih tema u priči. Svoj pristup prema tome nije mijenjao ni u ovom slučaju. Međutim, dok u drugim filmovima naracija prati priču i donosi neke informacije značajne za zaplet, ovdje to i nije tako. Tko smo mi? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Što očekujemo? Što nas očekuje? – samo su neka od pitanja koja se postavljaju i na koja se daju odgovori. Ako ne naracijom onda barem slikom. Malick je više nego u bilo kojem drugom filmu ovdje pribjegao filozofskim pitanjima, a odgovore na njih dobivamo u više-manje poetskom obliku.

Slike što se iz minute u minutu smjenjuju proizvod su specijalnih, ali i praktičnih efekata. Eksperimentiranje s fluidima i plinovima raznih vrsta, snimci Hubble teleskopa, kompjuterski kreirani predjeli, te desetljeća sakupljenih snimaka samo su neki od postupaka korištenih pri izradi ovog filma. Međutim, majstorstvo se ovdje ne ogleda u raznolikosti postupaka nego u njihovom sklapanju. Voyage of Time je tako dizajniran i montiran film da je razlika između specijalnih efekata i stvarnih snimaka relativno teško uočljiva. Terrence Malick ovim dokumentarcem svijetu daje svoju sliku i filozofski pogled na svijet od mikro- do makrokozmosa, te život kao takav.

  1. Wind River

Taylor Sheridan svoju famoznu trilogiju (Sicario i Hell or High Water) završava svojim redateljskim prvijencem. U duhu prethodnih filmova u kojima se on prvenstveno pojavljivao kao scenarista, Wind River je također oblikovan kao triler i neo-western.

Međutim, za razliku od prethodnih filmova i njihovih toplih, pijeskom pokrivenih područja, ovdje zajedno s likovima hodimo snijegom i ledom pokrivenim Indijanskim rezervatom. Sheridan s ovim filmom ne pokazuje samo da je svestran scenarista sposoban da blistavo razvije napetost tokom filma, nego i da posjeduje vid i viziju s kojima može da snimi perfektne kadrove, te na kraju i jedan odličan film.

  1. Logan

Još jedan film na ovoj listu koji djeluje kao western, Logan donosi donekle oneobičenu sliku jednog superheroja. Ono što do sada nismo imali priliku gledati jeste kako se superheroji nose sa starošću. Upravo, ovaj film prikazuje suočavanje Logana i profesora Charlesa Xaviera sa svim problemima i bolestima koje starost donosi.

Nakon dugih sedamnaest godina u ulozi Wolverinea, uloge pune uspona i padova, Hugh Jackman je odlučio da je vrijeme da ovoj avanturi dođe kraj. Osim njega, ovaj film obilježava i posljednje pojavljivanje sir Patrick Stewarta u ulozi profesora Xaviera. Sa savršeno izbalansiranom pričom koja donosi emotivno preopterećenje Logan je film koji su fanovi X-Men franšize dugo vremena čekali, te oproštaj kakav i likovi i glumci zaslužuju.

  1. mother!

Ah, taj Darren Aronofsky! Mislim da nijedan film u 2017. godini nije imao takvi žustrih za i protiv argumenata i rasprava kao što su imali The Last Jedi i mother!. I dok i jedan i drugi imaju nekih manjih nedostataka, treba biti realan i iskren i reći da su oba vrhunski filmovi.

Mother počinje kao opuštena i idilična priča u kojoj tek naizgled djeluje da je sve ok. I upravo taj početak je moja jedina primjedba ovom filmu, jer traje za nijansu predugo, te uz stalni krupni kadar Jennifer Lawrence koji prati drhtava kamera iz ruke djeluje malo iritantno. Ali sve nakon toga, tj. drugi dio filma, za mene lično predstavlja film u svoj njegovoj veličanstvenosti i ljepoti. I to ne toliko s narativnog aspekta, koliko s tehničkog. Kontinuitet kojim se film odvija, napetost, te vrhunska montaža i povezivanje scena i kadrova daje jednu suludu vožnju s apsurdom, nadrealizmom i simbolikom. Definitivno najbesprijekorniji dio filma koji sam pogledao u novijoj filmskoj proizvodnji.

  1. IT

Ovaj film stavljam ovako visoko iz nekoliko razloga. Prvo jer je ovo film koji nismo tražili, ali smo definitivno trebali. Drugo, jer sam pročitao roman i znam kako su težak zadatak scenaristi na čelu s redateljem Andyem Muschiettiem imali. Knjiga od preko hiljadu stranica čija se radnja odvija spiralnom paralelnom linijom veliki je izazov za filmski medij. A Muschietti je to odradio vrhunski

Treći razlog su savršen casting, što se posebno odnosi na lik Pennywisea i glumca Billa Skarsgarda koji je i strašan i smiješan, nekada i oboje istovremeno. Jedan od filma koji su obilježili ovu godinu, pogotovo horor kao žanr, a činjenica je da će se nastavak, koji izlazi 2019., očekivati s nestrpljenjem.

  1. Dunkirk

Ovom filmu mi je  bilo posebno teško pronaći mjesto na ovoj listi. Da ne bude zabune, on definitivno zaslužuje jedno. Jednostavno, posljednje djelo Christophera Nolana na mene lično nije ostavio isti utisak kao neki njegovi raniji filmovi.

Dunkirk je daleko najprizemniji film što je Nolan uradio još od Insomnie, ali predstava i spektakl ipak ne izostaju. On se ovdje ne bavi toliko likovima i njihovim razvojem u priči, ali zato u svakom drugom segmentu blista. Veoma zanimljivo i učinkovito, Nolan priču iznosi s nekoliko različitih tački gledišta koje se često prepliću, ali ono što je posebno interesantno jeste da će se isti događaj u filmu prikazati i iz jedne i iz druge tačke gledišta. Potpomognut fenomenalnom kinematografijom Hoyte Van Hoytema i soundtrackom nevjerovatnog Hansa Zimmera ovaj film nudi gledatelju prosto za uživanje. Moguće je ipak da je nedostatak kvalitetnije karakterizacija onemogućio apsolutni užitak u ovom filmu.

  1. The Killing of a Sacred Deer

Ko je do sada imao priliku gledati neke od ranijih filmova Yorgosa Lanthimosa, kao što su Dogtooth i The Lobster, zna u šta se upušta pri gledanju njegovog novog djela The Killing of a Sacred Deer. Njegovi su filmovi nadrealni, čudni, provokativni, ali pri tome i efektni, smišljeni i prelijepo inscenirani.

Inspirisan Euripidovom tragedijom Ifigenija u Aulidi, Lanthimos svoje likove stavlja pred iste izazove kao i u tragediji, istovremeno im dajući svijest o istoj, kako bi komparativnim putem bili u mogućnosti da spriječe eventualni tragični kraj. Ritam i stil razvoja narativa se u ovom filmu ponešto razlikuje u odnosu na Lanthimosove prethodne filmove, prvenstveno u obliku konstruisanja okruženja i atmosfere oko glavnih likova. No, uz blistavo izvedenu fotografiju The Killing of a Sacred Deer predstavlja jedno zaista posebno gledateljsko iskustvo s ove liste.

  1. Good Time

Ovaj film će vas od početka do kraja držati napetim, jer donosi jednu nevjerovatnu lucidnu avanturu s Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi. Nakon što pljačka banke krene loše i njegov brat završi u pritvoru, Connie Nikas će tokom noći pokušati da učini sve kako bi spriječio da njegov brat i ostane u zatvoru. Međutim, braća Safdie donose priču u kojoj Connie iz minute u minut izlazi iz jedne apsurdne situacije nesvjesno se zalijećući u drugu.

Fenomenalna fotografija, koja ide u paru s perfektnom psihodeličnom muzičkom pozadinom, u stilu retro filmova gdje prevladavaju nijanse crvene i plave, te fluorescentne boje, odgovara fantastičnoj kontinuiranoj dinamici filma gdje doslovno nemamo minute odmora, što nas na kraju ostavlja naročito zadovoljnima u želji za još. Svakako, jedan perfektno komplementiran film u kojem ćete uživati na svakom njegovom nivou.

  1. War for the Planet of the Apes

Treći i finalni dio franšize o planeti majmuna donosi relativno najuzbudljiviji i najemotivniji dio do sada. Caesar sada vodi borbu na dva fronta: prvi koji znači opstanak njegove rase, a drugi je psihološki gdje ga duh Kobe prati u mislima i tjera na mnoga unutrašnja previranja i sukobe. Konačni ishod gledateljima donosi konačno katarzično iskustvo što će zaključiti jednu od najboljih trilogija do sada.

Andy Serkis je ponovo fenomenalan kao mo-cap Caesar, a osim njega, kvalitetan su posao odradili i ostali glumci koji se pojavljuju u ulogama majmuna suputnika, a tu se posebno izdvaja Steve Zahn. Woody Harrelson je standardno odličan u bilo kojoj ulozi da se pojavi. War for the Planer of the Apes je i s tehničke i narativne strane blistavo ostvarenje. Možemo reći da je Batman, sljedeći film Matt Reevesa, bez sumnje u sigurnim rukama.

  1. Get Out

Jordan Peele i Get Out su apsolutni hit ove godine. I to sasvim opravdano. Premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundance film festivalu uspio je pokupiti samo riječi hvale kako od kritičara tako i od gledatelja. Posuđujući okvir nekih romantičnih komedija (momak upoznaje roditelje djevojke s kojom se zabavlja) Peel u njega unosi žanrovski preokret kojima se odlikuju filmovi strave i užasa. Međutim, ovdje nema tipičnih nadnaravnih čudovišta iz horora, strava ovdje prvenstveno dolazi od čovjeka samog i strahota koje je on, zagrižen ideologijom i nastranim svjetonazorima, u mogućnosti da počini. Upravo se na tom osjećaju latentne opasnosti, uz potporu odličnog soundtracka, polako, postepeno, ali nipošto dosadno, razvija napetost i stvara nelagoda koja se sve više povećava (i kod Chrisa i kod gledatelja) do momenta same nepodnošljivosti.

Unatoč izuzetno malom budžetu i ograničenjima koje to donosi, Peele je pokazao da posjeduje pravi redateljski genij čije biranje položaja kadrova, tehnika prenošenja filmskog narativa i montaža podsjeća na neke vrhunske filmske redatelje. Iako ga nominacije za prestižne filmske nagrade sigurno neće promašiti, jedno je ipak jasno: Jordan Peele se s ovim filmom svrstao među najaktualnije redatelje danas, zbog čega će se njegovo sljedeće ostvarenje čekati s nestrpljenjem.

  1. Three Billboards Outside Ebbing, Missouri

Martin McDonagh je trenutno jedan od najgenijalnijih redatelja u svijetu filma. Treći dugometražni film je treći klasik ovog redatelja. Što god imali da prigovorite radu ovog redatelja i njegovim filmovima, objektivno je da njegovi filmovi, sa svim svojim originalnim idejama i novitetima, stoje u rangu s filmovima braće Coen i Tarantina.

Ovaj film donosi nešto ozbiljniju tematiku negoli njegovi raniji radovi, ali unatoč tome uspijeva biti i jako zabavan. Fenomenalne izvedbe daju Frances McDormand, Woody Harrelson i Sam Rockwell uz rijetko pojavljivanje Caleba Landry Jonesa i Petera Dinklagea. Sve u svemu, Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, uz Get Out, ima jedan od najboljih originalnih scenarija, duboku i emotivnu priču prožetu crnim humorom i satirom koji, također, kao mnogi filmovi s ove liste djeluju i relativno kritično na pojavnu stvarnost i društvo kojih smo članovi.

  1. A Ghost Story

Novi film Davida Lowerya, za koji potpisuje i scenarij također, jedan je od najhrabrijih i najbrilijantnijih filmskih projekata ne samo ove godine, već i nekoliko godina unazad. Do sada smo imali priliku nebrojeno mnogo puta da gledamo bezumne horore o duhovima koji bez nekog naročitog razloga napadaju i ubijaju ljude. Lowery međutim te iste duhove što opsjedaju kuće koristi kako bi propitao neke vječne filozofske teme o vremenu, vječnosti, vječnom vraćanju istog, ljubavi, gubitku, postojanju i prolaznosti života.

Fenomenalna fotografija ovjekovječena 4:3 formatom zaobljenih uglova donosi duge i blistavo snimljene hipnotičke kadrove. Spori ritam filma upravo proizilazi iz kontemplativne prirode teza koje iznosi i istražuje. Odlične izvedbe glumaca i soundtrack samo su bonus i dodatno upotpunjuju cjelinu filma. Definitivno nezaboravno gledateljsko iskustvo i zbog toga što djeluje tako savršeno na svakom svom nivou, jer je originalan i smio, A Ghost Story je drugi najbolji film koji sam ove godine imao priliku pogledati.

  1. Blade Runner 2049

Imao sam priliku i zadovoljstvo da ovaj film tri puta gledam u kinu, te zbog toga odgovorno tvrdim da je svako ko ga nije gledao na velikom platnu propustio priliku da gleda nešto najbolje što je zadesilo naučno fantastični žanr posljednjih godina. Fotografija Rogera Deakinsa, soundtrack Hansa Zimmera, odlični performansi i priča, te sveukupni dojam koji je Denis Villeneuve ostvario s nastavkom Blade Runnera, najkraće rečeno, ostavljaju i bez daha i teksta.

Nastavci koji nastaju nekoliko decenija nakon originala na sebi nose teret i ogromni pritisak da budu smatrani dostojnim prvog filma. Blade Runner je u kinima doživio sličnu sudbinu kao i njegov prethodnik, ali sa svakog drugog aspekta parira Scottovoj verziji po kvaliteti. Naravno, ako uđete otvorenog uma u gledanje ovog filma bit ćete jednostavno zaneseni njegovom perfekcijom. Blade Runner 2049 pomjera granice žanra, ali i tematike koju su Philip K. Dick i Ridley Scott postavili s ranijim djelima, nudeći nam brojne mogućnosti za interpretaciju i raspravu, lansirajući pri tome Denisa Villeneuvea među zvijezde.

Advertisements

Virtuelni svijet kao bijeg od stvarnosti ili jedina stvarnost (“Ready Player One”, Ernest Cline)

Ready Player One debitantski je naučno-fantastični roman iz 2011. godine autora Ernesta Clinea. Vrhunac popularnosti ovog romana će biti njegova filmska ekranizacija u 2018. godini pod redateljskom palicom nevjerovatnog Stevena Spielberga. Ali zašto je taj roman za kratko vrijeme postao tako popularan?

Godina je 2044. te je ekonomska i socijalna situacija u svijetu jako daleko od savršene ili čak prihvatljive. Ljudi bijeg od svojih problema nalaze u virtuelnoj realnosti, tzv. OASIS-u. On funkcioniše kao svijet bezbrojnih mogućnosti, kao društvena mreža ili kao ogromna MMORPG igra. James Halliday, kreator OASIS-a, u oporuci nagovijesti da će njegovo nasljedstvo dobiti onaj koji pronađe Easter Egg sakriven negdje u simulaciji. U tom pothvatu pratimo mladog Wadea kojem na tom putu ne stoje samo drugi igrači, već i ogromne snage korporacije Innovative Online Industries na čelu s Nolanom Sorrentom.

U potrazi za igubljenim vremenom

Ovaj roman prije svega ogromnu pažnju posvećuje jednom vremenskom periodu – osamdesetim; kao i geekovima koji su odrastali na proizvodima tog doba. James Halliday je jedan od njih, zbog čega se i sama potraga za skrivenim jajetom odlikuje bezbrojnim aluzijama na neke od njegovih omiljenih filmova, igara i pjesama koje su obilježile to doba. Od prvih izdanja Dungeons and Dragons igara, arkadnih igara kao što su Pac-man ili Black Tiger do filmova poput Star Wars, The Goonies, Revenge of the Nerds, WarGames, Monty Python, japanskih anime filmova i mangi – Ready Player One je pravi mali raj za sve geekove.

U svijetu ogromnih tehnoloških dostignuća jasno je da i sredstva zabave doživljuju silovit upgrade. Taj pravac donekle dovodi do toga da se neke basic stvari zaboravljaju i gube u vremenu. Mnogi će reći kako je Ready Player One roman koji veliča pop kulturu osamdesetih i nostalgično nam govori kako je tada bilo bolje, ali on to uopšte ne radi. Ernest Cline s ovim romanom daje jedan iskren i emotivan omaž svim stvarima na kojima su mnoge generacije odrasle, a neke još uvijek odrastaju. Lik Jamesa Hallidaya u romanu niti jednom ne govori da je tada bilo bolje. To su jednostavno stvari za koje je on emotivno vezan i koje je spretno utkao u igru.

Susreti virtuelne vrste

Ispričan u prvom licu (lika Wadea Wattsa) Ready Player One uspijeva blistavo i precizno prenijeti ono što glavni lik percipira sa svoje tačke gledišta. Njegov stil pisanja se ni u čemu ne odlikuje nekom raskošnošću i poetskim jezikom, no to nipošto ne narušava kvalitetu.  Sam jezik pripovijedanja je tačan i poprilično krut u opisivanju, ali njegov opseg i količina kompenzuje njegov izraz i vokabular. Upravo zbog toga čak i oni koji se nisu imali prilike susresti s nekim igrama ili filmovima dobijaju potpuni uvid u ono što se dešava, što je potrebno, kako i kada (a opet uspijeva do neke granice ostati spoiler free za one koji eventualno požele pogledati film ili odigrati igricu po završetku čitanja). Međutim, problem u koji autor ulijeće s ovakvim pripovijedanjem jeste da ponekad previše pojednostavljuje stvari za čitatelja, a s druge strane, pak, u nekoliko situacija podliježe klišejima i trivijaliziranim raspletima situacija.

Što se gradnje svijeta tiče, ovdje govorimo o dvije verzije: pojavnoj i virtuelnoj stvarnosti. Upravo je i odrednica žanra usko vezana s okolinom koju srećemo u romanu. U prvoj verziji ne dobijamo tako puno informacija, te se on ne može doživljavati fikcijom ukoliko se sjetimo činjenice da VR polako postaje dijelom naše svakodnevnice, a ekonomski problemi opisani u romanu (siromaštvo, nafta i korporacije), pa to je naša realnost već godinama unazad. Svijet naučne fantastike u načelu bi trebalo da je drugačiji od našeg, ali ne i potpuno, jer autor u njemu ispituje mogućnosti ljudskog postojanja u novim, naučno prihvatljivim, uslovima. E. Cline, prema tome, stvara djelo koje u određenoj mjeri daje komentar i sliku svijetu koji nam stoji na pragu i ulazi u živote; sliku svijeta u kojem sva egzistencija polako biva premještena u virtuelno okruženje, te njene prednosti i svu problematiku što prati takav život. Svijet virtuelne realnosti, s druge strane, čine mnoga idejno i tematski različita okruženja. U njemu je moguće pohađati školu i druge kulturno-obrazovne institucije, ali također otići u svijet Međuzemlja, Azerotha, Narnie itd. Ready Player One je najkraće rečeno jedan intertekstualni nerdgasm. Sve to zajedno daje impresivan oblik i beskrajne mogućnosti autoru za razvoj likova u njemu. Upravo takva konstrukcija narativa, gdje isti može ići u bilo kojem pravcu, tjera čitatelja da halapljivo guta stranicu za stranicom s osmjehom i izrazom oduševljenja na licu.

Ako tražite gdje otići na avanturu…

Ready Player One nije najbolji roman koji ćete pročitati, ali jeste jedan od najzabavnijih i najhrabrijih poduhvata u novijoj književnosti. Nostalgija i želja za avanturom je glavna pokretačka snaga čitavog djela, a samim tim i procesa čitanja. Inovativan je, s dozom originalnosti, s pop-culture triviom u novom ruhu, ali zbog nekih relativno jednostavnih postupaka gubi mogućnost da postane nešto više od samo jako dobre zabave.

Ekranizacija romana je već jedan od najiščekivanijih filmova u 2018. godini, ali kako mnoga autorska prava, kojima su zaštićeni neki likovi u romanu, stoje poput bedema oko određenih franšiza, očigledno je da će Ready Player One doživjeti izvjesne promjene pri prijevodu u drugi medij. No, unatoč tome, ako uspije prikazati atmosferu i emociju poput E. Clinea, onda definitivno možemo reći da nas čeka jedno unikatno gledalačko iskustvo.

Star Wars Episode VIII: The Last Jedi

Novi nastavak Star Wars franšize je započeo svoj pohod na platna kina širom svijeta. Režiran od strane Riana Johnsona poznatijeg po filmu Looper, The Last Jedi se nastavlja direktno tamo gdje je njegov prethodnik stao. Rey predaje mač Lukeu, a pokret otpora beznadno bježi od nemilosrdnih snaga Prvog reda. Svi likovi koji se pojavljuju u The Force Awakens su ponovo tu s nama uz dodatak i nekih novih.

I dok je njegov prethodnik bio kritikovan da je išao na siguran recept i da je dosta preuzimao od originalne trilogije, The Last Jedi ipak unosi i neke nove elemente. Naravno, potpuno je besmisleno i iracionalno misliti da je moguće zanemariti originale i ne oslanjati se na njihova pravila. Rian Johnson uspijeva pak ostaviti svoj trag u galaksiji daleko odavde, a tu posebno mislim na poglavlja koja se bave Lukeom i jedijima, silom i njenim djelovanjem i slično. Sila je jedan jako kompleksan pojam u svijetu Star Warsa, a njeno potpuno djelovanje nije nikada posve otkriveno i razjašnjeno u prethodnim filmovima. Novi pravac kojim Rian Johnson vodi Lukea i cijelu mitologiju jedija je apsolutno razuman, opravdan i jako dobro konstruiran princip.

Novi preokreti u sagi

“Let the past die” u nekoliko navrata govori Kylo Ren. A upravo ova rečenica funkcionira na par nivoa u filmu. Prvi nivo stoji za uvođenje novih likova koji će voditi ovu franšizu dalje koji počinje još s prvim dijelom i Han Solovom smrću. Drugi nivo važi za sve stvari koje su se odigrale u ranijim vremenima do sada prikazanim u Star Wars. Ta vremena se odlikuju gomilom grešaka i sebičnošću sa svake strane, čije svjetonazore treba ostaviti da umru te stvoriti nove i bolje.

star-wars-the-last-jedi-review-9-1500x844

Međutim, ono što će svaki gledatelj primijetiti pri prvom gledanju jeste da se u filmu puno toga dešava. U 150 minuta bivamo zatrpani velikom količinom događaja i likova, a Johnson blistavo radi na svakom frontu. Mali nedostatak pažnje ili skretanje pogleda i u mogućnosti ste da propustite neki detalj. A oni najbitniji dijelovi, oni koji su ključni za priču u shvatanje mnogih rješenja znaju proletjeti u djeliću sekunde. Ritam i stil iznošenja narativa u ovom filmu izuzetno je dinamičan i brz, pa samim tim i relativno iscrpljujući, zbog čega zahtijeva obavezno drugo ili treće gledanje.

Vrhunski spektakl

The Last Jedi je, u odnosu na The Force Awakens, vizuelno još ljepši, veličanstveniji i zabavniji. Specijalni efekti su na vrhunskom nivou i djeluju zaista impresivno. A koreografije borbi dugo vremena nisu bile ovako zanimljive i dobro urađene. Od prvog filma i borbe Obi-Wan Kenobija i Darth Vadera, do apsurdnih rave party akrobacija u prequelima uvijek smo mogli da se na određeni način požalimo na borbe mačevima. U ovom slučaju sve je urađeno savršeno. A široki format slike uz veliki objektiv epskom doživljaju daju još jednu veću notu.

Mark Hamill je definitivno u najboljem izdanju u ulozi Luke Skywalkera od početka franšize i malo je riječi kojima bi se mogla opisati njegova uloga u ovom filmu. A njemu se naravno pridružuju i ostali članovi glavne glumačke postave od Carrie Fisher, Daisy Ridley, Adam Driver, John Boyega, Oscar Isaac, Andy Serkis, Domhnall Gleeson. Svi oni redom daju blistave i fantastične izvedbe. Posebna nota tuge dolazi s činjenicom da po posljednji put imamo priliku gledati princezu Leiu, odnosno Carrie Fisher. S druge strane, Adam Driver je u ulozi Kylo Rena izrastao u jednog od najboljih negativaca posljednjih godina. Driverova izvedba je bez presedana, a sam razvoj lika u filmu je odrađen besprijekorno. Njegova motivacija, previranja, ali i sakrivena mudrost i snaga su velikim dijelom i razlog nekolicini preokreta koji se dese tokom filma.

star-wars-last-jedi-ep8-ff-000041

Nova generacija

Upravo zbog same količine događaja u filmu može se reći da u razvoju narativa zapravo leži najveća mana filma. Razbacani smo na nekoliko frontova, a svaki od njih posjeduje svoj specifičan ritam i stil razvoja, zbog čega ritam i samog filma pomalo ispašta. No, unatoč tome, The Last Jedi je najzabavniji i najbolji Star Wars film još od originalne trilogije. Čitava priča, te pojedinačne male priče unutar nje, funkcionišu jako dobro, donose svježe i originalne ideje i rasplete koji čine neke logične uzročno-posljedične odgovore na ranije filmove.

Jedna stvar će uvijek stajati kao činjenica – ratovi su čovjekova svakodnevnica i njegova priroda; njih će uvijek da bude – a samim tim bit će ih i u galaksiji daleko daleko odavde. Luke, Leia i ostali će proći, ali sila i jediji će uvijek, na ovaj ili onaj način, postojati. A malo dijete koje čuči u meni svaku sljedeću epizodu će iščekivati s nestrpljenjem.

Arrival (2016) Denis Villeneuve

            Filmovi koji se zasnivaju na prvom kontaktu sa nepoznatim vanzemaljskim bićima su već viđeni nebrojeno mnogo puta (na pamet mi padaju Spilebergov Close Encounters of Third Kind, Cameronov The Abyss ili Zemeckisov Contact i mnogi drugi) koji variraju od jako dobrih, kultnih, do jako loših. Ruku na srce ima nekih koji čine zlatnu sredinu, zbog čega će ili biti zaboravljeni ili će tijekom vremena izrasti u kultne klasične filmove sci-fi žanra. Mišljenja sam da će takav slučaj da bude i sa filmom Arrival. Posljednje ostvarenje francusko-kanadskog režisera Denisa Villeneuvea (poznatog po filmovima Prisoners, Sicario, ali i kao režiser budućih ostvarenja kao što su nastavak popularnog Blade Runnera, te popularne sci-fi sage Dune) je u nevjerovatnoj mjeri podijelilo mišljenja kiritičara i gledatelja. Prije nego sam počeo da pišem ovaj tekst pročitao sam nekoliko kritičkih osvrta, ali i mišljenja gledatelja, i mogu slobodno reći da, iako je film nominovan za Oscara u kategoriji za najbolji film, konsenzus još uvijek nije postignut. Za neke je najdosadniji, bezidejan, jednostavno loš film, dok je za druge najbolji sci-fi film posljednjih godina. Jedno je jasno, ovaj film nije za svakoga: pa tako oni koji su navikli da gledaju megalomanske filmove (tipa Independence day: Resurgence) u ovaj ne trebaju ulaziti sa očekivanjem istih principa, ali će sigurno biti oduševljeni razinom inteligencije koja je proizvela i koju proizvodi Arrival.

            Dvanaest nepoznatih letećih objekata se spustilo na isto toliko različitih lokacija na planeti Zemlji. Da bi otkrili njihove namjere i razloge dolaska, vojne snage širom svijeta uzimaju najbolje lingviste kako bi ostvarili kontakt sa njima. Louise Banks, koju mi pratimo u filmu, je profesorica koju američka vojska šalje na jednu od tih lokacija upravo sa namjerom kako bi pomogla pri komunikaciji sa heptapodima (kako su ih nazvali). Kroz cijeli niz sesija sa nepoznatim vanzemaljskim bićima, Louise i njen parter Ian će pokušati da nauče jezik simbola kojim se oni koriste kako bi doznali jedini odgovor koji zanima vojne i političke snage širom svijeta: zašto su došli i da li će djelovati neprijateljski. Problem je, međutim, što druge svjetske sile sa drugih lokacija ne gaje simpatije prema posjetiocima te planiraju da izvrše oružane napade protiv njih.

            Arrival je, prije svega, baziran na priči „Story of your life“ pisca Teda Chianga koju je za potrebe filmskog medija prilagodio Eric Heisserer (poznat po hororima Lights Out, Final Destination 5, A Nightmare on Elm Street). Međutim, da sama naratološka podloga nije dovoljna uvjerili smo se bezbroj puta, što nas opet dovodi do režisera i njegove ekipe zadužene za kameru i snimanje. U filmu nije sve blještavo od specijalnih efekata, eksplozija i slične aparature; Arrival je urađen na tako specifičan način da sve djeluje apsolutno realistično, ovdje pogotovo mislim na dizajn letjelica od vanzemaljskih posjetilaca i njihova izgleda. Ne susrećemo često filmove sci-fi žanra koji tako realistično uspijevaju prikazati dodir dvaju različitih svjetova i jezika kao što je slučaj sa Arrival.

A kada sam već spomenuo jezik, red je i da kažem nešto i o glavnoj temi filma. Arrival nije ni u kojem slučaju veliki epski film kako smo to navikli da je slučaj sa sci-fi filmovima; on je više usporena naučna drama čiji su glavni cilj propitivanje mračne strane međuljudskih odnosa i komunikacije (a danas relativno i ne postoji svjetla strana tog odnosa). U svijetu globalnih internetskih društvenih mreža diferencija jezika i svjetonazora su doveli do toga da sve na svijetu bolje poznajemo i razumijemo negoli drugog čovjeka, pa koliko god da nam je on blizak ili dalek. Već stoljećima je aktuelno nametanje kulture, jezika i društvenog poretka nekim drugim nacijama i kulturama, bez ikakvog pokušaja da se te druge kulture razumiju i prihvate kao takve. Upravo ovakvim problemima pri komunikaciji među ljudima i nacijama se bavi Denis Villeneuve u filmu Arrival. Dvanaest različitih brodova u sebi krije dvanaest različitih poruka i na nama je da zajedničkim snagama otkrijemo njihovo značenje. Prema tome, heptapodi nisu ovdje nipošto ni turisti, ni naučnici, kako se u jednom trenutku pita Ian, niti su prijetnja za našu sigurnost; doima se da su oni dobročinitelji koji pomažući nama, ne čine dobro samo za svoju korist, već i za našu ličnu.

Pošto su, u trenutku kada pišem ovaj tekst, već poznati svi kandidati za prestižnu nagradu Oscar, reći ću samo da je svaka nominacija apsolutno opravdana, te smatram da mu se smije barem jedan ili dva zlatna kipića. Amy Adams je, mišljenja sam, neopravdano zapostavljena u kategoriji za najbolju glumicu; lik Louise Banks doslovno nosi film na svojim ramenima i premda se snaga ovog filma krije u svim njegovim aspektima, ne smije se zanemariti blistava izvedba ove sjajne glumice.

Arrival je onaj tip filma kakav su svi first-contact filmovi, neki spomenuti na početku teksta, željeli da budu. Problem komunikacije je problem broj jedan prilikom susreta treće vrste, preko čega su pojedini raniji filmovi prelazili ili su to činili nevjerovatno jednostavnim. Arrival je dramatično precizan i blistav film koji predstavlja upravo taj proces upoznavanja sa tuđinskim jezikom.

Kao što sam rekao na početku, Arrival je takav film da će se nekome svidjeti, nekome ne. Unatoč tome, mislim da je ovo, ako ne najkvalitetniji, onda jedan od najkvalitetnijih first-contact scif-fi filmova, te će se sasvim opravdano pronaći na svim budućim listama klasičnih filmova ovog žanra. Definitivno filmsko ostvarenje vrijedno gledanja i onima koji ga još nisu pogledali toplo preporučujem.

Sing Street (2016) John Carney

         Neosporno je da muzika postaje glavnom sporednom stvari u životu, zbog čega je primjetno i da mjuzikl kao žanr filmske umjetnosti, posljednjih godina, proizvodi veliki broj izuzetno kvalitetnih filmova. Prije nego nam je Damien Chazelle krajem godine dao La La Land, šest mjeseci ranije kroz kina je relativno stidljivo prošao novi film Johna Carneya, Sing Street. Da mu spomenuti žanr nije nepoznat znamo iz njegovih popularnih muzičkih drama kao što su Once (2007) i Begin Again (2013). Prije nego sam odlučio da ga pogledam, čuo sam i pročitao dosta pohvalnih riječi o samoj kvaliteti filma, te i o tome da se, premda nije imao zapažen uspjeh u kinima, radi o pravom skrivenom dragulju filmske 2016. godine.

         Godina je 1985. i zbog loše ekonomske situacije roditelji petnaestogodišnjeg Conora (Ferdia Walsh-Peelo) prebacuju u kršćansku školu koju pohađaju isključivo samo muškarci. Nedugo nakon polaska u novu školu, s druge strane ulice, upoznaje Ann (Kelly Thorton), djevojku koja želi da postanje manekenka. Da bi je impresionirao govori da ima bend, te je pita da li želi biti u njihovom spotu. Kada ona odgovori da bi voljela, Conoru ne preostaje ništa drugo osim da oformi bend. Tako nastaje Sing Street bend.

         John Carney se vraća u Dublin i snima coming-of-age romantičnu dramu i mjuzikl koji tokom svog trajanja, ne samo da vuče notu nostalgije za ’80-im godinama, nego i zrači nevjerovatno pozitivnom energijom. Premda su teme kojima se bavi, kao što su rastava roditelja i njegov utjecaj na djecu, tinejdžerska depresija i pronalazak sopstvenog identiteta, redom traumatske za jednog izgubljenog dječaka bačenog u okruženje kojem ne pripada, Sing Street konstantno širi pozitivne vibracije i optimizam.

         Sing Street je, dakle, prije svega film o potrazi za sopstvenim identitetom. Svi likovi u filmu imaju određene afinitete i snove o tome šta žele da postanu, jedini je problem kako dostići taj cilj. Dublin je mjesto gdje je dosezanje ciljeva naizgled nemoguće, a London, s druge strane, djeluje tako dalekim. Ovaj motiv potrage za identitetom se jako domišljato i, rekao bih, simpatično prikazuje preko promjena u stilu oblačenja kod članova benda, nakon svake pjesme koju napišu i snime on je drugačiji. Preko uzora i oponašanja istih dostižu i stvaraju svoj sopstveni stil.

         Međutim, da bi mjuzikl savršeno funkcionisao potrebna je i isto tako savršena muzika. Muzička podloga u filmu Sing Street odiše zvukovima ’80-ih i uistinu je zapanjujuće dobra. Same pjesme u filmu nisu samo random nabacane muzičke numere, one su proizvod dešavanja u Conorovom privatnom životu i djeluju kao neka vrsta terapije u kojoj on, ne samo da pronalazi samog sebe, nego i izbacuje sve stresne emocije koje se skupljaju u njemu. Pjesme Drive it Like you Stole It, Brown Shoes, The Riddle of the Model, uostalom, mogu se pronaći na YouTube-u i mislim da ćete nakon gledanja film imati želju da ih još po koji put poslušate.

         Sing Street ne pridaje veliku pažnju razvoju likova, ali to nipošto nije velika mana filma, jer nijedan od njih nije dosadan, čak su čista suprotnost tome, veoma zanimljivi i dopadljivi. Čitava glumačka postava je odradila zaista jako dobar posao, ali mislim da najupečatljiviju i najzapaženiju ulogu ima Jack Reynor koji glumi Conorovog starijeg brata Brendana. On postaje njegovim učiteljem i vodičem kroz svijet muzike, i jedinim osloncem u trenucima kada stvari ne idu kako treba. Odnos između njih dvojice je emotivno najrazvijeniji i definitivno daje filmu potpuno drugačiju dimenziju. Blistave uloge, pored Ferdiae Walsh-Peelo i Jacka Reynora, ostvaruju i ostali članovi benda gdje se posebno ističe Mark McKenna, te i Kelly Thorton koja glumi djevojku Ann.

         Sing Street je uspio da pokupi nominaciju za najbolji film na prestižnoj dodjeli filmskih nagrada Zlatni Globus. John Carney sigurno donosi jedno od najsvježijih i najboljih filmskih ostvarenja u 2016. godini. Mišljenja sam da bi u potpunosti bilo opravdano ukoliko bi dobio i nekoliko nominacija za nagradu Oscar. Sing Street je takav film da uopšte nije potrebno biti fan mjuzikla da bi ti se dopao ili, ako ništa, omogućio dobru zabavu. Apsolutno film vrijedan gledanja koji toplo preporučujem svima.

Hell or High Water (2016) David Mackenzie

         U godini u kojoj su kina širom svijeta zatrpavana mnogobrojnim sequelima, prequelima, remakeovima, neoriginalnim pričama i jednostavno lošim filmovima, dobri filmovi su postajali ugroženom vrstom. Kada sam se prvi put susreo sa filmom Hell or High Water, novim djelom škotskog režisera Davida Mackenziea (Young Adam, Sterred Up, Hallam Foe, Perfect Sense), nisam imao prevelika očekivanja od njega. Moderni vestern filmovi danas imaju taj problem da budu ili jako dobri, ili jako loši, zbog čega je određeni skepticizam i opravdan.

         Dva brata se, Toby (Chris Pine) i Tanner (Ben Foster), nakon smrti svoje majke, od koje su naslijedili imanje pod hipotekom, da bi otplatili istu, odlučuju na pljačku lokalnih poslovnica banke koja je ujedno i povjerilac spomenute hipoteke. Ovaj poduhvat veoma brzo zaokuplja pažnju teksaškog rendžera pred penzijom Markusa Hamiltona (Jeff Bridges), koji zajedno sa svojim partnerom Albertom Parkerom (Gil Birmingham), kreće na put zapadnim Teksasom prateći tragove u nadi da će uhvatiti počinitelje pljački.

         Scenarij potpisuje nevjerovatni Taylor Sheridan, scenarista za tri oskara nominovanog filma Sicario. Hell or High Water, međutim, nije tipični akcijski vestern. Sheridan i Mackenzie kombinuju elemente filma ceste, noir žanra i vesterna, te kao finalni proizvod imamo savršenu mješavinu žanrova sa višestrukom slojevitošću, kako likova, tako i same priče. Potraga za pravdom i istinom je glavno motivacijsko sredstvo koje pokreće likove, ali nijedan od likova ne predstavlja samo jednu stranu kovanice. Braća Toby i Tanner i rendžeri Marcus i Alberto koliko god da se razlikuju u pogledu svojih svjetonazora, toliko su i slični. Tanka je linija između dobra i zla, a Hell or High Water sve vrijeme hoda po toj liniji. Niko od njih nije niti dobar, niti loš; svi oni do pravičnosti dolaze drugom linijom; postoji samo jedno vrhovno zlo, a to su banke. Film kroz dijalog blistavo gradi napetost i razvija odnose među likovima (pogotovo između spomenutih dvojaca), pa čak i karakteri, koji su naizgled nebitni, pobuđuju u nama osjećaj simpatije.

         Muzika je u skladu sa žanrom filma i odlikuje se veoma kvalitetnom country muzikom i soundtrackom za koji je zaslužan Nick Cave. Uz epske široke kadrove teksaške prerije i perfektnu muzičku podlogu dobijamo besprijekornu sliku života u modernom Texasu. Ali, apsolutno sve pohvale idu glumačkoj postavi, bez iznimke. Chris Pine, poznat po blockbusterima Star Trek franšize i romantičnim komedijama, sa ovim filmom dokazuje da se u njemu itekako krije glumac vrsnih kvaliteta; i lično smatram da mu je ovo možda i najbolji preformans do sada. Nakon njega, jedan od (nepravedno) najpotcjenjenijih glumaca sa zapadnog tržišta, Ben Foster blistavo igra ulogu zločestog momka, nešto što počinje da bude njegovim zaštitnim znakom. U svakom slučaju, odabiranje Chrisa i Bena za ove uloge je pun pogodak. Ništa manje bitan, a opet poznat po ulogama ovog tipa, Jeff Bridges i u poznim godinama pokazuje da je još uvijek u stanju odglumiti na vrhunskom nivou. Njegova izvedba teksaškog rendžera je možda i najsvjetlija tačka ovog filma.

         Hell or High Water po kvaliteti, sa sigurnošću,  stoji ravnopravno, rame uz rame, sa filmovima kao što su No Country for Old Men, True Grit, 3:10 to Yuma itd. Premda na trenutke djeluje jako sporo i pored pljački nema velikih akcijskih scena koje katkada krase filmove ovog žanra, Hell or High Water u prvi plan stavlja svoje likove, prikazuje zašto rade to što rade i šta ih tjera da nastavljaju dalje. Kvalitetnih modernih vesterna danas je malo, zbog čega mislim da je Hell or High Water film koji se ne propušta. Toplo preporučujem svima.

After the Storm (Umi yori mo mada fukaku, 2016)Hirokazu Kore-eda

         Na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Kanu premijerno je prikazan After the Storm (Umi yori mo mada fukaku), novi film višestruko nagrađivanog japanskog režisera Hirokazu Kore-eda. Poznat po porodičnim dramama Still Walking (2008), Like Father, Like Son (2014), Our Little Sister (2015), Kore-eda ništa ne prepušta slučaju, tako da i ovaj put ne izlazi van granica žanra kojim je do sada tako suvereno vladao. Za filmsku publiku van Japana, After the Storm je poprilična nepoznanica, ali sa ocjenom od 100% na stranici Rotten Tomatoes i 84 na Metacritic, nesumnjivo je da se radi o kvalitetnom filmu.

         Centralna figura filma je Ryota (Hiroshi Abe), nekada nagrađivani pisac i velika nada koji danas radi kao privatni detektiv, ovisnik o kockanju i osoba koja jedva sastavlja kraj sa krajem, te nije niti u stanju da plaća alimentaciju. Nakon smrti njegovog oca, Ryoto pokušava da ponovo ostvari kontakt sa njegovom porodicom, starom majkom Yoshiko, bivšom ženom Kyoko i sinom Shingo, za kojeg bi dao sve samo da ga ne izgubi. Šansu da se zbliži sa porodicom dobit će tokom prolaska tajfuna koji će ih natjerati da u stanu njegove majke sačekaju dok nevrijeme ne prođe.

         After the Storm me u mnogo čemu podsjeća na film Pjera Žalice iz 2004. godine, Kod amiđe Idriza. Glavni lik dobija priliku za ponovnim zbližavanjem sa porodicom. Kore-eda radnju filma smješta u mali gradić Kiyose, u naselja stambenih kompleksa sa niskim najamninama, nedaleko od Tokya, čime savršeno prikazuje život običnog čovjeka udaljenog od visokog standarda i ubrzanog načina života kojim obiluju velike metropole.

         Poput tajfuna koji je nadomak grada, koji se osjeti u zraku, tako se tokom filma provlači i osjećaj melanholije. Ryota je i otac i sin, ali koliko god da se trudio ne uspjeva biti dobar niti u jednom. Život bi, naizgled, trebao biti jednostavan, kao što kaže Yoshiko, ali u filmu je on sve osim toga. Iako likovi pokušavaju da prihvate nesavršenost života u koji su bačeni, nastoje i da se pomire sa greškama koje su činili u želji da učine bolje. After the Storm je film propalih nada i slomljenih želja u svijetu gdje je teško prihvatiti ono što jesi, ali i gdje ne treba zaboraviti mogućnost onoga šta možeš biti.

Recept po kojem se film razvija najbolje opisuje rečenica koju Yoshiko izgovara: „Čorbi treba vremena da bi okus ušao u sve sastojke, zbog čega je najbolje da prenoći. Kao što je slučaj i sa ljudima.“. Upravo je hrana glavni element filma kojim Kore-eda naglašava sveprisutni osjećaj melanholije. Obroci služe za ponovno okupljanje porodice, makar i prividno, za prisjećanje nečega što je nekada bilo. Tokom obroka se, uz humor i nesebičnu ljubav, zanemaruju i prevazilaze sve one nesavršenosti i nepravilnosti koje život donosi. Ovaj pristup prikazivanju porodičnih odnosa, koji se rijetko kad viđaju, jer većinom u drugim filmovima bivaju izuzetno plastični, omogućava gledatelju da osjeti emociju, da se uživi i razumije priču koja se odigrava na ekranu.

         After the Storm, čiju priču i scenarij potpisuje sam Hirokazu Kore-eda, je jedna od kvalitetnijih drama iz 2016. godine. Premda ne nudi veliki katarzični završetak koji smo navikli da nam serviraju, ovaj film ne podliježe ni melodramatičnom raspletu. Uostalom, After the Storm nije film o velikim ljudima, nema ovdje superheroja, ali zato ima svakodnevnih običnih ljudskih bića, a Kore-eda je učinio nevjerovatan posao posmatrajući onaj segment svakodnevnice koji često ostaje u pozadini. Tolstoj će reći da su „sve sretne porodice nalik jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj svoj način“, a After the Storm savršeno slika život jedne takve porodice.