Kimi no na wa (Your Name, 2016.) Makoto Shinkai

Kimi no na wa (Your Name, 2016.) Makoto Shinkai

         Japansko filmsko tržište je preplavljeno velikim brojem animiranih filmova, ali oni i dalje ostaju daleko od gledatelja sa zapada, zbog čega veliki broj istih postaje skrivenim blagom koje jedva čeka da bude pronađeno. Još od odlaska legende japanskog animiranog filma Hayao Miyazakia u penziju, svijet čeka na nekoga ko bi mogao da ga naslijedi. Sve više i više se govori da bi upravo to mogao biti Makoto Shinkai do sada poznat sa filmovima 5 Centimeters per Second (2007) i The Garden of Words (2013). Njegov najnoviji film Your Name unatoč tome što prolazi nezapaženo na zapadu, u japanskim kinima u 2016. godini bilježi nevjerovatan uspjeh. Prvi je film koji je zaradio više od 100 miliona dolara u kinima (10 milijardi yena) a da nije rađen od strane Hayao Miyazakia ili studija Ghibli. Trenutno je na sedmom mjestu najuspješnijih japanskih filmova svih vremena.

          Film se vrti oko dvije ličnosti: Taki, dječak koji živi i radi u Tokyou, i Mitsuha, djevojčica koja živi u malom gradiću. Mitsuha je srednjoškolka, kćerka lokalnog političara, kojoj je ustaljeni život u malom gradu dosadio i koja sanjari o odlasku u Tokyo. Taki je njen vršnjak koji upravo živi taj život o kojem ona sanjari. On u Tokyou ide u srednju školu, slobodno vrijeme provodi s prijateljima u skupim italijanskim restoranima, te radi kao konobar u jednom sličnom restoranu. Jednog dana ona će se probuditi u tijelu Takia, a on u tijelu Mitsuhe. Suočeni s ovom magičnom situacijom njih dvoje ispunjavaju zadatke koji su im nametnuti, da bi s vremenom jednostavno počeli uživati u odnosu koji imaju. Kada se ponovo probude u svom tijelu oni se jedno drugom ne sjećaju imena, što u određenoj mjeri spriječava moguću komunikaciju između njih u svijetu kada su u svojim tijelima. Sve ovo se događa u periodu kada pored Zemlje prolazi kometa, te služi kao uvod većem razvoju priče koji će uslijediti.

         Da su Japanci majstori pripovijedanja pokazuje i film Your Name. U pozadini ljubavne priče koja se razvija tokom prvog dijela filma latentno se provlači nagovještaj tragičnih događaja koji će se odigrati u budućnosti. Tako se drugi dio filma pretvara u jedno avanturističko putovanje puno napetosti, humora, ali itekako i nade koja dovodi do suza. Your Name uspijeva da postigne ono što većini filmova zapadne produkcije danas ne uspijeva (ovdje mislim i na live-action filmove kao i na animirane), a to je empatija koju osjećamo prema likovima, nadu i suosjećanje koji nas drže na ivici naših sjedišta dok zajedno sa protagonistom tragamo za izlazom iz labirinta koji bi eventualno vodio do sretnog kraja.

         Ovom narativnom spektaklu, kojim bi se malo filmova danas moglo pohvaliti, doprinosi i fenomenalna animacija. Scene Tokya, prirode i katastrofe su impresivne, te se sama veličina animacije vidi u tome što prikazani svijet u filmu dobija gotovo realističan oblik. Cjelokupnom doživljaju atmosfere doprinosi i muzika, besprijekorna u potpunosti, koja upotpunjuje harmonični ton filma.

         Your Name je jedno izuzetno vizuelno iskustvo sa veoma dobro ispripovijedanom pričom punom preokreta i dopadljivih karaktera, koja nas postupno dovodi do katarzičnog razvoja i završetka događaja. Jedno je sigurno, Makoto Shinkai je ozbiljan kandidat da postane novim velikanom animiranog filma, s toga svima toplo preporučujem da pogledaju ovaj film i sami otkrijete zašto.

Advertisements

Superheroji na filmskom platnu u 2016.

Superheroji na filmskom platnu u 2016.

2016. godina završava i zasigurno možemo, a da ne pogriješimo, potvrditi da “nikada nije dosta, nikada nije previše,  filmova o superherojima” . Zbog toga nam, u isčekivanju novih nastavaka popularnih franšiza, na pragu prelaska u novu godinu, ne preostaje ništa drugo nego da se podsjetimo naslova koji su obilježili minulu godinu.

         Tri velike produkcijske kuće (Disney, Warner Brothers i  20th Century Fox) su u 2016. godini predstavili sveukupno šest filmova o superherojima: Disney – Captain America: Civil War i Doctor Strange; Warner Brothers – Batman v Superman: Dawn of Justice i Suicide Squad; Fox – Deadpool i X-Men: Apocalypse.

         Da film o nekom superheroju nije jednostavan za snimiti i da uspjeh nije uvijek zagarantovan, u to smo se uvjerili sa naslovom Fantastic Four iz 2015. godine (Fox studio) koji je postao potpunim promašajem, te je rad na planiranom nastavku obustavljen. Poučeni tim iskustvom, prvi ovogodišnji film Deadpool (dakle, od tog istog studija) očekivan je poprilično skeptično. Fanove je radovala činjenica da će Deadpool biti urađen u R verziji, što znači da će sve one karakteristike kojima se Deadpool (kao karakter i kao strip) odlikuje biti uključene u film. Ryan Reynolds, koji je ranije portretirao Deadpoola u očajnom filmu X-Men Origins: Wolerine i isto tako očajnom Green Lantern, se vratio kao Deadpool za finalni obračun. Film koji je rađen sa budžetom od 50 miliona (što je sića za filmove koji slijede) je učinio čuda širom svijeta. Ova romantična komedija, natopljena krvlju, akcijom, ironijom i sarkazmom, postala je film sa najvećom zaradom među filmovima sa R ocjenom. Deadpool je prvi po zaraadi među ostalim X-Men nastavcima, i film sa najvećom zaradom za Fox studio koji nije radio James Cameron ili George Lucas. Između ostalog, na sedmom je mjestu u 2016. godini po sveukupnoj zaradi, zbog čega je najavljeno snimanje drugog dijela prognozirano za 2018. godinu. A da kvalitete u samom filmu ne fali govori i podatak da je na stranici IMDb, sa malo više od 550 hiljada glasova, prosječna ocjena filma 8.1, te i to da je pokupio dvije nominacije za Zlatni globus (za najbolji film i za najboljeg glumca). Jedno je sigurno, Deadpool je prokrčio put za novi pravac u snimanju filmova o superherojima, pa tako već u Martu 2017. godine izlazi posljednji dio Wolverine sage (ujedno posljednji put da gledamo Hugh Jackmana kao Wolverina i sir Patrick Stewarta kao Profesora X) koji će biti rađen u R verziji.

         Sljedeći film koji je ugledao svjetlo dana u 2016. godini je ujedno možda i najočekivaniji film za ovu godinu, Batman V Superman: Dawn of Justice. Kao i Ryan Reynolds sa Deadpoolom, tako je i Ben Affleck, nakon tužne epizode u Daredevilu, odlučio da ponovo uskoči u odijelo superheroja, ovaj put Batmana. Ovaj film je, kao nijedan do sada, uspio podijeliti mišljenja fanova i kritike. Jedni su ga postavljali na prijesto i proglašavali najboljim filmom do sada u kojem mračni ton koji DC potencira čini Marvelove heroje likovima iz crtanih, gdje imamo savršeno odrađenog Batmana, blistave scene akcije, te da je jako dobar uvod u Justice League filmove koji tek slijede. Drugi su pak zamjerali filmu upravo te činjenice: užurbanost da se sustigne Marvelova franšiza, fokusiranje na neke druge segmente (Doomsday, čitava postavka za Justice League koja djeluje zbrkanom i požurenom, Lex Luthor, sekvence sa snovima) koji su učinili da se film udalji od svoje primarne teme. Film je rađen na budžetu od 250 miliona (što je pet puta više od Deadpoola) i u prvom vikendu prikazivanja je zaradio nešto više od 400 miliona (tek četvrti po redu kojem je to uspjelo), ali je u sedmicama koje su slijedile zabilježio ogromni pad u zaradi, zaradivši sveukupno tek nešto više od 870 miliona širom svijeta, što je kompanija Warner Brothers proglasila ogromnim razočarenjem gledajući na ogromna sredstva koja su uložili u taj film. Posmatrajući ocjene prema korisnicima IMDb stranice, a ocijenilo ga je njih 430 hiljada, film ima prosječnu ocjenu od 6.8, što je prikaz činjenice da je najočekivaniji ovogodišnji film ispao jednim od najvećih razočarenja ove godine.

         U danima koji su najavljivali početak sezone blockbustera u kina širom svijeta je stigao treći nastavak Marvelove franšize Captain America: Civil War. Nakon BvS ovaj film je stajao na vrhu najočekivanijih filmova u ovoj godini. Ne samo zbog toga što je finalni, treći dio, priče o Captain America, već su u njemu trebali da se pojave, izuzev Hulka i Thora, svi članovi Avengersa, te novi regrutovani superheroji u MCU, Spiderman i Black Panther. Da bi se stalo na kraj uništavanju i stradanju nevinih, Ujedinjene nacije na čelu sa vladom Amerike žele da ljude sa specijalnim moćima stave pod kontrolu. Iron Man je na strani tog zakona, Captain America s druge strane nije. Čitav svijet je, baš kao i Avengersi, postao podijeljen na tim Iron Man i tim Captain America. Ovaj politički sukob između heroja u filmu će na kraju eskalirati u najspektakularniju borbu  do sada viđenu u filmovima ovog tipa. Braća Russo su i prema kritikama i prema gledaocima napravili jedan pravi spektakl koji mnogi svrstavaju u Top 3 filma iz Marvelove franšize koja do datuma kada je ovaj tekst pisan broji ukupno 14 filmova. Rađen je na budžetu od 250 miliona, te je prvog vikenda prikazivanja u SAD-u i Kanadi zaradio oko 180 miliona, a širom svijeta oko 200 miliona, da bi finalna zarada filma širom svijeta (uključujući i SAD i Kanadu) bila 1.153 milijardu dolara, što ga čini prvim filmom po zaradi u 2016. godini. Prema ocjenama sa stranice IMDb, oko 360 hiljada glasova, prosječna ocjena filma je 8.0.

         Početkom ljeta dobijamo još jedno finale trilogije ljudi sa specijalnim moćima: X-Men: Apocalypse. Deveti film po redu u X-Men franšizi i treći dio trilogije koja je počela 2011 sa filmom X-Men: First class. Glavna priča se vrti oko En Sabah Nura, ili Apocalypsea, jednog od prvih i najjačih mutanta koji su hodali ovom planetom, vladara antičkog Egipta koji biva izdanim od vlastitog naroda. Stoljećima kasnije, 1983. godine, on se budi i uviđa da je čovječanstvo skrenulo sa pravog puta. Njegov cilj je uništiti sva ovozemaljska oružja masovnog uništenja, te na ruševinama starog svijeta sagraditi novi ljudski poredak sa njim na čelu. Da bi to postigao, on regrutuje četiri mutanta, četiri jahača (Storm, Magneto, Angel i Psylocke), uz čiju će pomoć svoj plan sprovesti u djelo. Apocalypse je uistinu jedan od najjačih mutanta prikazanih u X-Men filmovima, ali baš kao što su pojedini ubačeni segmenti bili greška u filmu BvS, to je slučaj i sa ovim. Pričanje priča porijekla pojedinih karaktera (Storm, Nightcrawler, Wolverin, Jean Grey, Cyclops), ubacivanje priče da je Quicksilver Magnetov sin, Mystique i blijedi bezemotivni izraz lica Jennifer Lawrence, pa i povremeno trivijaliziranje neprijatelja; sve to unatoč dobroj glumi, akciji i efektima, kao rezultat ima gubitak niti sa glavnom pričom. Upravo zbog toga, X-Men: Apocalypse dobija pomiješane reakcije i kod publike i kod kritike, ali ne biva proglašen potpunim promašajem. Miks koji ostavlja gorko-sladak okus nakon gledanja rađen je na budžetu od 178 miliona dolara pod režiserskom palicom Bryana Singera i u kinima širom svijeta je uspio da zaradi svega oko 540 miliona, što ga čini tek trećim filmom u X-Men franšizi po zaradi (iza Deadpoola i X-Men: Days of Future Past). Prema ocjenama sa IMDb stranice, od 230 hiljada glasova ima prosječnu ocjenu od 7.1.

         Do sada spomenuti filmovi su u kina širom svijeta izašli u razmjeru od šest mjeseci. Do kraja godine treba da izađu još dva takva filma (Suicide Squad i Doctor Strange), naslovi od kojih se isto tako dosta očekivalo kao i od njihovih prethodnika. Prvi će od ova dva naslova, Suicide Squad, ispasti međutim filmom koji ćemo pamtiti kao jednim od najlošijih velikih filmova ove godine. Poučeni uspjehom koji je Deadpool imao početkom godine, pred njegovu svjetsku premijeru među produkcijskim timom filma Suicide Squad je vladalo optimistično raspoloženje. Imali su sve: Will Smitha kao Deadshot, Margot Robbie kao Harley Quinn, Jared Leto kao Joker, Violu Davis, cameo Bena Afflecka kao Batmana i Ezre Miller kao Flasha, gomilu poznatih Gothamskih zločinaca koji će da čine ekipu iz naslova, te izmjenjene scene i ubačen humor koji bi odgovarao ocjeni R kojoj su pretendovali. Mislilo se da će ovo biti pun pogodak i da mjesta za grešku nema. Međutim, finalni proizvod je bila PG-13 zbrka i totalna konfuzija koja sa svakom minutom kako je film odmicao činila da on sam sve dublje i dublje tone u svoju propast. Mana je toliko da ih možda ne uspijem ni sve nabrojati: slabo odrađen neprijatelj, ne samo da je jednodimenzionalan, nego je i beskoristan u potpunosti; Joker (aah, šta reći o njemu) – izbacite ga u potpunosti i nećete uopšte naštetiti strukturi samog filma; loše napisani dijalozi, nemotiviranost likova, pretjerivanje sa likom Harley Quinn i bacanje ostalih (Killer Croc, Diablo) u drugi plan, Katana (mislim zar je vrijedna spominjanja), bad guys koji ustvari to i nisu (Amanda Waller je u ovom filmu veći zločinac). Na budžetu od 175 miliona David Ayer i DC kompanija su nam predstavili šareno ludilo bez ikakve filmske vrijednosti i kvalitete. Unatoč lošim kritikama film je uspio da ostvari zapažen uspjeh u kinima širom svijeta sakupivši oko 750 miliona u svoju kasicu, što ga stavlja na deveto mjesto po zaradi u 2016 godini. Prema podacima sa IMDb stranice, 313 hiljada glasova filmu daje prosječnu ocjenu od 6.4.

         Da godina puna uspona i padova u žanru filmova o superherojima ne bi završila potpunim razočarenjem, pobrinuo se Marvel sa filmom Doctor Strange. Sa herojima koji najavljuju novo vrijeme Avengersa kao što su Spiderman, Black Panther, Captain Marvel, Doctor Strange se može smatrati kao savršenim začetnikom te nove generacije. Ekranizacija navedenog heroja se donekle razlikuje od ranijih Marvelovih filmova. Tek sa filmovima o Thoru ili Avengersima, a pogotovo sa Guardians of the Galaxy, MCU se počinje širiti na makrokosmos, pa tako okršaji sa planete prerastaju u međuzvjezdane borbe. Doctor Strange opet odlazi sa druge strane, pa tako puni potencijal CGI efekata koristi kako bi prikazao svijet magije i alternativnih dimenzija. Benedict Cumberbatch je izvanredan u ulozi Doctora Strangea, kao i ostali glumci koji su ili na strani protagoniste ili su protiv (Chiwetel Ejiofor, Rachel McAdams, Mads Mikkelsen, Tilda Swinton). Iako zadržava atmosferu ranijih Marvelovih filmova, upravo na ovoj nijansiranoj razlici od ostalih filmova iz franšize Doctor Strange benefitira. Rađen je na budžetu od 165 miliona, te je na krilima dobrih kritika, kako od strane kritičara tako i od gledatelja, uspio zaraditi oko 650 miliona u kinima širom svijeta, postavši tako prvi film po zaradi među filmovima koji uvode jedan karakter u MCU. Prema podacima sa IMDb stranice, na osnovu 162 hiljade glasova, prosječna ocjena Doctora Strangea je 7.9.

         Bilo da su dobri, bilo da su loši, jedno je sigurno: filmova o superherojima nikada dosta. Na krilima dosadašnjeg uspjeha u kinima do 2020 godine možemo očekivati barem još 20 filmova o superherojima iz navedenih franšiza. Pored toga, segment koji je ovaj tekst zanemario, jesu serije, kojih isto tako imamo veliki broj, kako aktuelnih, tako i onih u pripremi. Vrijeme superheroja je danas i ono će da traje još dugo. Na nama je da uživamo u onim dobrim i da osuđujemo loše.

 

Ghost in the Shell (1995) Mamoru Oshii

Ghost in the Shell (1995) Mamoru Oshii

U bliskoj budućnosti, tačnije 2029. godine, korporativne mreže su dosegle neviđeni tehnološki uspjeh u svijetu, ali unatoč tome, razvoj računarske tehnologije nije doveo do brisanja pojmova nacionalnosti i etničke skupine. Tako otprilike započinje film Ghost in the shell iz 1995. godine. Ljudi koegzistiraju sa kiborzima koji su jednim dijelom čovjek, a drugim dijelom mašina. Mogućnosti koje je tehnologija tog doba donijela su beskonačne: shvaćeno je gdje se nalaze podaci o ličnosti, te da su oni u elektronskom obliku; shvaćeno je i kako ih kontrolisati, kako iz temelja promijeniti nečija sjećanja i predstavu o sebi ili svijetu.

U tom svijetu mi pratimo agente Sekcije 9, agencije zadužene za sigurnost, tačnije agenticu Major Motoko Kusanagi i njene partnere Batoua i Togusa (osim Togusae i šefa Sekcije Nakamure, svi ostali su djelomično ili potpuno kreirani kiborzi). Njihov prvobitni zadatak je bio da istraže situaciju oko stranog operativca koji traži politički azil, ali uskoro ih putevi odvedu do ozloglašenog hakera zvanog Puppet Master. Puppet Master je, kako će on sam za sebe reći, živi i svjesni entitet sačinjen u potpunosti od informacija. On je uspio da upadne tamo gdje su mislili da je nemoguće, uspio je da hakuje duh određene osobe, da joj izmijeni sjećanja i ličnost. Međutim, uspjeli su da ga prevare i navedu da uđe u tijelo kiborga koje bude uništeno, tako da on sada živi u elektronskom prostoru, u potrazi za tijelom koje bi mogao da preuzme ili podijeli s nekim. U međuvremenu agenti Sekcije 9 uhvate nekoliko drugih ljudi za koje se mislilo da imaju blizak kontakt sa Puppet Masterom, ali će doći do otkrića da su svi oni žrtve hakovanja duha, te da nemaju nikakvu predstavu o tome šta su radili, ko su oni i slično. Ovo zapetljavanje slučaja navodi same agente, ali i nas gledaoce, da se zapitaju ko su oni, šta nas to zbilja čini samosvjesnim bićima i da li je ono čega se sjećamo relevantan odraz ličnosti ili tek puka izmišljotina. Posljednje poglavlje filma se u potpunosti zasniva na razgovoru između Kusanagi i Puppet Mastera; on je nagovara da podijele njeno tijelo, jer on više ne želi da živi kao drugi, kao superiorni besmrtni elektronski entitet, on traži nekoga ko će da bude most između toga i ljudskog. U tom trenutku hicima iz snajperskih hitaca bivaju uništene glave i od jednog i od drugog. Na samom kraju, Kusanagi se budi u dječijem tijelu, njeno ranije tijelo je uništeno i ovo je najbolje što je Batou uspio da nađe u kratkom vremenu. Ona mu otkriva da je ona sada potpuno nova svijest stvorena spajanjem nje i Puppet Mastera, ali koja nije niti jedno od njih dvoje od ranije. Zadnja scena prikazuje Kusanagi na ivici litice dok razmišlja šta je sljedeće što je čeka: „the net is vast and infinite.“

Ovo malo remek djelo Mamoru Oshiie je trebalo da japanski anime približi gledateljima zapadnog tržišta. Iako u tome nije uspio, Ghost in the shell je postao klasik sci-fi žanra tek po izlasku u videoteke. Rađen je na osnovu manga serije autora Masamune Shirowa, te je nakon ovoga doživio još nekoliko filmskih ekranizacija, kao i par serija. 2017. godine izlazi i dugo očekivani live-action film sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi (držimo fige da konačni proizvod bude jako dobar).

Ono što ovaj film drži na okupu i čini ga tako dobrim jeste prvoklasna priča o artificijelnoj inteligenciji i o tome kada ona prestaje biti artificijelna, a kada postaje živa, samosvjesna, ljudska. Ghost in the shell je nevjerovatno dobro urađen sci-fi sa primjesama noir žanra. Usklađenost teme i atmosfere omogućuje isto tako superiorna animacija. Slika gradskih ulica je, pogotovo u trenucima kada Kusanagi luta istim, očaravajuća. Upravo lutanje gradom i besprijekorna muzička podloga (koja ostaje takvom tokom čitavog filma) prikazuju onaj osjećaj melanholije i odvojenosti od svijeta koju Kusanagi osjeća i preispituje tokom filma.

Teme kojima se Ghost in the shell bavi variraju od filozofskih fundamentalnih pitanja o tome šta čini čovjeka čovjekom, pitanjima o identitetu u tehnološkom okruženju; pa sve do pitanja o virtuelnoj memoriji, stvarnom sjećanju i pojavnoj stvarnosti. Ghost in the shell sam pokušava da ponudi odgovore na pojedina pitanja, ali istovremeno izaziva i nas da donosimo zaključke i tumačimo određene segmente. Činjenica je da nam danas, nešto više od dvije decenije po izlasku ovog filma, napredak artificijelne inteligencije i shvatanje njenih mogućnosti bivaju daleko bližim negoli su bili sredinom 90ih godina.

Ne dešava se često da na filmskom platnu dobijemo sci-fi film koji ima sve elemente (priču, specijalne efekte, atmosferu, muziku i karaktere) savršeno izdetaljisane i uklopljene, ali ko je iole upoznat sa filmskim izdanjima dalekog istoka zna da mu je užitak prilikom gledanja zagarantovan. Ghost in the shell je upravo jedan od takvih filmova, koji se sa još nekim izdanjima japanske produkcije (Akira, Princess Mononoke, Grave of the Fireflies itd.) može svrstati među najbolje filmove ikada snimljene.

Starship Troopers (1997) Paul Verhoeven

Starship Troopers (1997) Paul Verhoeven

„Come on you apes! You want to live forever?“;

„They sucked his brains out.“;

„The only good bug is a dead bug“;

Shoot a nuke down a bug hole, you got a lot of dead bugs.“

         Starship Troopers (1997) je jedan od onih filmova koji čak i nakon petog ili desetog gledanja znaju da ostave takav dojam koji garantuje gledanje i uživanje u istom barem još par puta. Snimljen prije skoro 20 godina Starship Troopers je akcijski sci-fi film koji je i dan danas aktuelan, kako sa kvalitetom specijalnih efekata, scenama akcije, pa tako i sa svojim satiričnim pogledom na fašizam i tematiziranjem istog. Rađen je prema istoimenom romanu Roberta A. Heinleina koji je za potrebe filmskog medija preradio Edward Neumeier, saradnik i kolega režisera Paula Verhoevena, duo odgovoran za film RoboCop. Iako po izlasku nije pobrao simpatije kritičara, niti očekivani uspjeh u kinima (na budžetu od velikih 105 miliona uspio je da zaradi svega 121 miliona), film Starship Troopers svoj kultni status dobija tek po dolasku na police videoteka. Unatoč tome, uspio je i da pokupi jednu nominaciju za nagradu Oscar i to za najbolje vizuelne efekte u grupi sa Titanicom i drugim dijelom Spielbergove sage Jurassic Park. 2012. godine je u izboru Slant magazina izabran na 20. mjestu na listi 100 najboljih filmova iz 90ih godina. U posljednje vrijeme, uzrokovano Hollywoodskom nostalgičnom manijom za ponovnim snimanjem filmskih klasika, sve se više govori da bi i Starship Troopers trebalo da dobije svoju modernu preradu (drugačije i nije moguće), ali o tom potom.

         U budućnosti, tačnije u 2197, čovječanstvo je zahvaljujući tehnološkom napretku u mogućnosti da kolonizuje galaksiju. Međutim, na planeti Klendathu žive stvorenja koja se žustro protive tome, ogromni kukci. Ljudi, kao i uvijek, ne prihvataju NE kao odgovor, s toga je rat neizbježan. U tom svijetu postoje dvije vrste klase, građanin i civil. Građanin je visoko privilegovana osoba koja je taj status dobila služenjem vojnog roka. Film prati nekoliko prijatelja koji po završetku srednje škole odlučuju da se prijave na služenje vojnog roka. Johnny Rico (Casper Van Dien) se prijavljuje u pješadiju, Carmen (Denise Richards) postaje pilot, Carl Jenkins (Neil Patrick Harris) postaje dijelom vojne inteligencije. Da ne bi sve izgledalo tako obično, u pozadini imamo i ljubavnu priču, odnosno ljubavni trokut. Dizzy Flores (Dina Meyer) je zaljubljena u Ricoa, ali on vidi samo Carmen. Dizzy se također prijavljuje u pješadiju te završava u istoj ekipi gdje i Rico. U međuvremenu na Zemlju pada asteroid i uništava Buenos Aires (grad iz kojeg dolaze naši heroji). Asteroid je navodno došao iz smijera planete Klendathu koji su poslali kukci. Činjenica je da se ta planeta nalazi hiljadama svjetlosnih godina daleko od Zemlje i da kukci koji na njoj obitavaju nemaju nikakvu tehnologiju s kojom bi precizno mogli lansirati asteroid na Zemlju. Ali, Federacija uspijeva da proda priču zbog čega slijedi blickrig na tu planetu (podsjeća na današnju sliku odnosa Zapada prema zemljama trećeg svijeta, tehnološki nerazvijene zemlje bivaju optuživane za tehnološki koordinirane napade). Ono što slijedi jeste identična slika onoga što je Američke vojne snage dočekalo prilikom napada na Vijetnam. Katastrofa i veliki gubici. Nakon toga, Rico i Dizzy se pridružuju jedinici koju vodi njihov bivši profesor Rasczak, te su zajedno upuštaju u izviđanje ljudskih kolonija i stanica na toj planeti. U jednoj takvoj situaciji bivaju napadnuti, gdje većina jedinice, uključujući Dizzy i Rasczaka, biva ubijena. Finalno poglavlje filma nas upoznaje sa maticom koja je glavni koordinator ostalih kukaca na planeti. Vojska je uspijeva zarobiti, te započeti detaljno analiziranje tog bića koje će ih dovesti do konačne pobjede. Film završava Ricovim ohrabrivanjem drugih ljudi da se prijave u služenje vojnog roka.

         Starship Troopers je, za razliku od nekih sci-fi prethodnika, uspio da izbalansira tematske elemente (fašizam, kolonizacija, rat) sa trivijalnim elementima popcorn blockbustera (slab dijalog, jednodimenzionalni likovi savrsenih vilica i zuba itd.), Starship Troopers je brutalno zanimljiva satira itekako svjesna poruke koju šalje, pa tako i dvadeset godina kasnije ovaj film biva aktuelan po pitanju ideologija koje tematizira, tj. militantne i fašističke manipulacije umova mladih ljudi, ali i stanovništva, te kolonizovanja drugih naroda i nacija. U današnje vrijeme pogotovo, u vrijeme kada vlada masovni strah od drugog, u vrijeme kada se svi zatvaramo unutar svojih nacionalnih i društvenih (kao da ima razlike) granica, kada se kao najveća prijetnja prikazuju izbjeglice koje bježe iz razorenih domova u potrazi za hljebom i boljim sutra; baš danas Starship Troopers pokazuje koliko su ljudi očajna i manipulativna bića. Iako je Verhoevenov film izmješten u daleku budućnost, on uspijeva da nam prikaže kruženje ljudske tragedije ratovanja kroz vrijeme. On je prije svega satirični prikaz 2. Svjetskog rata, jer je to bila Verhoevenova intencija (jasno nam je iz odora koje nose određeni časnici ili iz grba Federacije), ali i bilo kojeg drugog rata (Vijetnamski, Balkanski, sa Bliskog istoka itd.).

         Starship Troopers jeste u jednom svom domenu dječiji film: likovi su poput igračaka izašli iz svojih pakovanja pravo u film, bez emocija, uvijek savršene frizure i osmijeha, pa čak i kad im neko blizak umire. Oni jesu smiješni, ali su do bola plastični; oni jesu hrabri, ali su u nedostatku one ljudske toplote; odvažni, ali ne i genijalni.

Verhoeven je u ovom filmu pokazao svoj puni potencijal, pogotovo zbog bliskosti koncepta okupacije, kolonizacije i bliskosti rata, jer je većinu svog djetinjstva proveo u nacistički okupiranoj Holandiji. Upravo je kvaliteta ovog filma sakrivena u režiserovom pristupu ovoj temi, ali i u domenu akcije i vizuelnih efekata, gdje do tada nije imao ravnog sebi. Jedno je sigurno, Verhoeven je uspio da film, koji bi u drugim rukama završio kao prosječni film B produkcije, učini jednim od najboljih filmova 90ih godina, kao i jednim od najboljih sci-fi filmova svih vremena. Kao što bi rekao jedan kritičar, Starship Troopers je izuzetno lukvava ratna satira koja u određenoj mjeri čak i nadmašuje (ja bih rekao stoji rame uz rame) Kubrickovog Dr. Strangelovea.

Stargate (1994) Roland Emmerich

Stargate (1994) Roland Emmerich

Sci-fi žanr je tokom ’90ih godina prošlog stoljeća, moglo bi se reći, bio na svome vrhuncu. Na pripremljenom terenu od ranije snimljenih klasika ovog žanra kao što su Star Wars, 2001: a space odyssey, Spilbergovih, Zemeckisovih ili Scottovih epohalnih futurističkih uradaka, filmovi koji su izlazili posljednju deceniju dvadestog stoljeća su, s jedne strane, imali konkurenciju s kojom su se morali izboriti, ali i, s druge strane, beskonačno mnogo mogućnosti i ideja s kojima bi se mogli baviti u isto tako beskonačnom univerzumu. Reklo bi se, nema mjesta za grešku.

         Nekoliko godina prije nego što nam je dao klasik ovog žanra (Independence day), Roland Emmerich je svim sladokuscima sci-fi žanra ponudio Stargate. Film koji će podijeliti mišljenja i kritike i gladalaca, ali i film koji će doživjeti svoju preradu u obliku televizijske serije (tri takve serije koje su se prikazivale u periodu od 1997. do 2011.) i nekoliko televizijskih filmova. U novije vrijeme se sve više spominje i mogućnost ponovnog snimanja ovog filma i to, ni više ni manje, u obliku trilogije (zar je moguće danas snimiti film bez minimalno tri dijela).

         U periodu kada se teorija da su napredak i razvoj naše civilizacije omogućili vanzemaljski posjetioci ustalila u društvenim i naučnim krugovima (teorija koja svoj vrhunac dobija u naučnoj emisiji Ancient Aliens), Emmerich snima film koji se upravo bavi tom tematikom. Stargate započinje sa scenom jednog arheološkog iskopavanja iz 1928. godine u Egiptu, gdje pronalaze metalni prstenasti artefakt. Sljedeća scena nas iz Egipta prebacuje u Ameriku u sadašnjem vremenu (70ak godina se ništa nije događalo oko spomenutog predmeta, realno mogli su ga otkriti i jučer). Daniel Jackson je naučnik koji se bavi antičkim civilizacijama i pobornik ideje o ekstraterestrijalnim posjetama. Njegova teorija kod drugih kolega izaziva podsmijeh, ali njegova ekspertiza će se pronaći korisnom kada dobije poziv u tajno vojno postrojenje u planinama Colorada da bi pomogao pri dešifrovanju misterioznih hijeroglifa na čudnom metalnom predmetu. U roku od nekoliko dana on uspijeva da odgonetne i otkrije čemu ta naprava sluši, što drugim naučnicima mjesecima nije polazilo za rukom. Ispostavlja se da je to neka vrsta vrata u druge dimenzije i svjetove. Kada ih isto tako uspješno otvore na drugu stranu šalju vojnu ekipu na čelu sa pukovnikom O’Neilom i dr. Jackson. Sa druge strane otkrivaju svijet naizgled antičkog Egipta koji je pod vlašću egipatskog boga Ra za koji se ispostavi da je samo vanzemaljsko biće koje se služi ljudskim tijelima da bi produžilo svoj životni vijek. Uz pomoć domorodačkog stanovništva O’Neil i ekipa uspijevaju savladati boga Ra i sigurno se vratiti kući.

         Stargate je primjer kada produkcijski tim dobru ideju ne uspije pretvoriti u dobar film. Elementi i motivi kojima se Emmerich i ekipa služe (sci-fi, međuzvjezdano putovanje, antička civilizacija, avantura, akcija i sl.) su trebali da donesu nezaboravnu vožnju, dok je finalni produkt obična tramvajska vožnja gdje izlaziš na prvoj sljedećoj stanici. Svu napetost i misteriju koju radnja gradi od početka filma, pada u vodu s bespotrebnim klišeiziranim elementima koje uvode u film (dovođenje genija od kojeg se krije čitava poenta samog dovođenja, djevojka pripadnica domorodačkog naroda se zaljubljuje u „heroja“, neprijatelj čija je jedina funkcija da bude neprijatelj).

Jedan od tih elemenata je ubacivanje atomske bombe (danas očigledno svako ima atomsku bombu za svaku situaciju) i slanje vojnika koji očigledno nisu spremni za situacije kakve ih zatiču na pješčanoj planeti. Prije svega, jasno mi je da na nepoznatom terenu u nepoznatom univerzumu jedva čekaš da se vratiš kući na sigurno, ali ponašanje vojnika u ovom filmu je daleko od profesionalnog, u stvari, usporedio bih ga sa dječijim. A opet njihova sama spremnost dolazi u pitanje nakon scene kada se prvi put sukobe sa , kako ćemo kasnije vidjeti, tjelohraniteljima boga Ra (u prostoriji od četiri zida i sa dva reda od po, recimo, 5 stubova, nisu u stanju da uoče bića visoka od preko dva metra). Srce i mozak ovog filma je dr. Daniel Jackson, dok je pukovnik O’Neill, s druge strane, snaga i mišići. Prvi sve što vidi gleda s naučne tačke gledišta, pokušava da shvati i razumije, dok je potonjem sva mudrost ovog svijeta da čim osjeti malu mogućnost nečeg opasnog, nesigurnog, ili mu se jednostavno ne svidi, sve diže u zrak (tipično).

Da ne bude sve tako crno, film ima i svojih kvaliteta. Prije svega u oko upada scenografija i kostimografija. Od unutrašnjih prostorija vojnog postrojenje, izgleda zvjezdanih vrata, do pješčanih predjela na kojima se odigrava drugi dio film. Kostimografija i vizuelni izgled boga Ra i njegovih podanika je urađen besprijekorno, što im daje izvjesni epitet moći zbog čega i razumijemo strah domorodačkog naroda od njih. Specijalni efekti, koji nisu u prevelikoj mjeri zastupljeni u filmu, urađeni su kvalitetno i shodno sa vremenom u kojem i nastaje sami film. Kurt Russell koji glumi pukovnika O’Neila i James Spader u ulozi dr. Daniela Jacksona doslovno nose film  i, iako ne tako blistavi karakteri, drže ga da se potpuno ne raspadne; dok je prikaz boga Ra, koliko god Jaye Davidson bio talentovan glumac, isto tako žrtva loše karakterizacije i stvaranja neprijatelja tek toliko da on postoji.

         Mješavina svemirske avanture i akcije je mix koji garantuje dobru zabavu, ali i prema ranijim iskustvima, dobar film. Međutim, Emmerich je zbog lošeg scenarija i želje za spektaklom, posegao za potpuno trivijalnim, izlizanim, motivima i od onoga što je moglo biti klasikom, učinio samo jednim prosječnim sci-fi filmskim ostvarenjem.

“Contact” (1997) Robert Zemeckis

“Contact” (1997) Robert Zemeckis

Ako smo uistinu sami u ovom prostranom univerzumu, bilo bi to jako puno neiskorištenog prostora. Jedina stvar koja bi učinila da se ta praznina učini podnošljivom jeste prisustvo drugih. Dr. Eleanor Arroway (Jodie Foster) je izgubila majku pri rođenju, a svoga oca nekih desetak godina kasnije. Godine su prolazile a ona je svoj pogled upirala prema gore, drugog je tražila među zvijezdama, ali ne na način na koji su to i drugi radili. Ona je istinu tražila preko nauke.

Kontakt (Contact) je film iz 1997. godine rađen prema knjizi popularnog Carla Sagana u režiji Roberta Zemeckisa (trilogija Povratak u budućnosti, Forest Gump itd.). Izašao je na samom razmeđu dva milenijuma i na kraju najkrvavijeg stoljeća ikad zapamćenog u povijesti ljudskog roda; u periodu kada se pitanja iz oblasti nauke, politike i teologije ponovo preispituju. Veliki segment filma je upravo posvećen tim pitanjima. Poimanje Boga i vjerovanje u njega jesu stvari koje spadaju u domenu privatnog i individualnog, no kada u pitanje dolaze svi temelji tog vjerovanja pokreće se niz reakcija koje postaju nezaustavljive poput lavine.

Situacija je sljedeća: Eleanor, koja pokušava da pronađe bilo kakav trag da tamo gore postoje ekstraterestrijalana bića, otkriva misteriozni signal iz pravca sazviježđa Vege za koji smatra da je pun pogodak. Nevjerovatno brzom reakcijom na to saznanje, američki politički predstavnici i vojne snage pokušavaju da preuzmu istragu ko nam se to javlja i zašto. Bitno je primijetiti i ponašanje i pristup izvjesnog Davida Drumlina (Tom Skerritt), koji je ranije u filmu ukinuo finansiranje Eleanor i njenom timu, da bi sada pokušao da preuzme kontrolu nad projektom i sve zasluge. No, Eleanor je neustrašiva i ne dopušta da je se makne.  Zahvaljujući njoj, njenom timu i misterioznom gospodinu Haddenu otkrivaju da je signal koji čuju ustvari šifrirani zapis, te nakon deskripcije otkrivaju da su to planovi za mašinu, sredstvo za međuzvjezdano putovanje koje će im omogućiti dolazak do planete koja kruži oko Vege, pete najsjajnije zvijezde vidljive na noćnom nebu, udaljene 25 svjetlosnih godina od nas.

To bi bila okvirna priča filma. Ono što se, međutim, tematizira jeste pitanje Boga i religije. Jedno od krucijalnih pitanja, koje odlučuje ko od kandidata dobija priliku da krene na međuzvjezdani put, jeste da li vjeruju u Boga. Glavni lik, dr. Eleanor Arroway, prikazana je kao ateista, osoba koja odgovore traži u nauci a ne u svetim knjigama. Njen pandan je Palmer Joss (Matthew McConaughey), karizmatični muškarac, vjernik i autor mnogobrojnih knjiga o nauci. Pitanje koje ovaj film, između ostalih, postavlja jeste „treba li prva osoba koja će upoznati neki oblik vanzemaljskog života biti vjernik ili ne“. Ključnu ulogu u filmu igraju predsjednikovi ljudi i savjetnici koji  nastalu situaciju pokušavaju iskoristiti kao sredstva za političko i religijsko upravljanje.

Centralna figura ovog filma je dr. Eleanor Arroway: na početku filma je vidimo kao djevojčicu koja putem radio stanice pokušava da stupi sa nekim s druge strane, sa nekim ko je jako daleko. U razgovoru s njenim ocem naslućujemo razloge zbog kojih ona to radi. „Možemo li se čuti sa Saturnom?“ – pita ona oca – „Tata, možemo li se čuti s mamom?; „Ne vjerujem“ – odgovara on – „Čak ni s najvećom antenom.“ Tek nakon očeve smrti dobijamo i konfirmaciju: „Ovdje Eleanor Arroway, odašilje na 14.2 MHz. Jesi li tu? Vrati se. Čuješ li me? Tata, ovdje Ellie.“ Ellie je prikazana kao nevjerovatno brilijantna, posvećena žena sa vizijom i upornošću koja se suprotstavlja čitavom naučnom i političkom kadru složenom većinom od muškaraca. Ona riskira svoju karijeru i svoj život iznoseći i braneći sopstveni svjetonazor; i uspijeva. Ovaj film predstavlja pozitivnu promjenu u svijetu sci-fi filmova sa uvođenjem ženskog protagoniste naučnika (ranije smo imali Ripley u filmovima Alien i Sarah Connor u Terminatoru), ali za razliku od tih likova, Ellie je daleko jače razvijen karakter. Ona je Amelia Earhart modernog doba. Uostalom, film ne završava sa scenom u kojoj bi Ellie bila u naručju Palmera; ne, film završava sa njom na ivici kanjona pogleda usmjerenog prema zvijezdama; to je ona sama naspram univerzuma.

Čitava situacija s međuzvjezdanim putovanjem, kako u filmu tako i prilikom interpretacije, ispada poprilično kontroverzna. Nikada nije jasno naglašeno da li je ona uistinu bila akterom tog putovanja ili je sve to projekcija onoga što se odigrava u njenoj glavi. Međutim, scena u kojoj se spominje snimak koji traje 18h zvuči jako ubjedljivo. Put kroz crvotočinu približno svjetlosnom brzinom za nas ljude na planeti je mogao da se odigra u onoliko momenata koliko je kapsuli trebalo da dotakne površinu okeana. Bez obzira na to, znamo čemu je Ellie sudjelovala, a šta su drugi vidjeli. Njena istina je i poput religije o kojoj je bilo govora: individualna, ali opet zahtjeva masu.

Zemeckis poput njegovih prethodnika Kubricka i Spielberga pozajmljuje neke od tradicionalnih elemenata iz filmova o susretima treće vrste; prije svega se misli na žudnju za izgubljenim roditeljem i pronalaskom njegova surogata u ekstraterestrijalnoj formi i sl. Zbog ovih detalja Kontakt je bio osuđivan za nedostatak originalnosti i prevelike utopljenosti u Hollywoodske stereotipe koji su spriječili da film postane daleko boljim sci-fi iskustvom.

Bezdan (The Abyss) James Cameron

Bezdan (The Abyss) James Cameron

Jednom prilikom sam, sjećam se, još uvijek u predtinejdžerskim godinama, gledao film čija se radnja odvija u nepreglednim okeanskim dubinama, i osim jedne scene (nepotpune) ništa drugo mi nije ostalo u sjećanju, pa čak ni naslov samog filma. Scena je bila sljedeća: nešto što naizgled djeluje kao podvodna fluorescentna lignja vuče jednog ronioca u dubinu okeana (tamo dokle još nikad niko nije stigao) i pokazuje mu ono što mi ljudi često zaboravljamo: da nismo jedini na ovoj planeti.

Nekih petnaest godina kasnije ta scena je sve češće počela da mi se pojavljuje u mislima, stoga odlučih da je vrijeme za ponovno gledanje filma, ovaj put pomnije. Hvala Bogu pa danas imamo Google i mudre forumske glave uz pomoć kojih uspješno pronađoh odgovor na postavljeno pitanje. Riječ je o filmu Bezdan (Tha Abyss) urađenom pod redateljskom palicom Jamesa Camerona iz 1989. godine. Sam se sebi nasmijah radi tako strašnog propusta. Naime, u godinama koje su prethodile filmu, a isto tako i u onim koje su slijedile, Cameron nam je predstavio ono što će se kasnije ispostaviti klasicima sci-fi ili akcijskog žanra (Aliens, Terminator 1 i 2, Avatar). Titanic je posebna priča i on se u ovom tekstu neće spominjati.

Kada se govori o filmovima Jamesa Camerona neizostavno je iznijeti par činjenica, odnosno motiva koji su, reklo bi se, od primarne važnosti u njegovom filmskom stvaranju: 1) u svakom od navedenih filmova biva prikazana sva jačina američkog naoružanja; 2) svaki film pokušava da obeshrabri ratovanje i vojno nasilje; 3) svaka vojna operacija nužno biva osuđena na fijasko.

Tema filma Bezdan ne odskače od navedene sheme, s toga glavna, okvirna, priča započinje tako što američka nuklearna podmornica potone pod misterioznim okolnostima. Period je Hladnog rata koji samo što ne eskalira i američka vojna služba zadatak izvlačenja bojevih glava povjerava zaposlenicima podvodne naftne platforme kojima se pridružuje poručnik Hiram Coffey (Michael Biehn) sa svojim timom. Pored beskonačnog mraka okeanskog dna, Bud (Ed Harris) i ekipa će otkriti da se tu nalazi i nešto misteriozno i nepoznato.

Iako je film proglašen flopom, Bezdan je ipak uspio da sakupi nekoliko nominacija za Oscara od kojih je zlatnog kipića osvojio za najbolje vizuelne efekte. Najveće zamjerke, kako od strane kritičara tako i gledatelja, bile su nedovoljno razvijena priča oko eksrtaterestrijalnih bića, zbog čega oni žele da nas unište kada već želimo sami da se uništimo, odnosno zar odustaju od svog plana samo na osnovu nekoliko emotivnih poruka između Buda i njegove žene Lindsay (Mary Elizabeth Mastrantonio). Upravo ovaj segment biva onim što Bezdan izdvaja od filmova koje je ranije uradio. Ogromni fluorescentni alieni izgledom poput leptira, u suštini djelaju kao dobroćudna anđeoska bića koja zbog nekih skrivenih razloga brinu za budućnost planete i ljudi koji je nastanjuju.

No, segmenti filma koji djeluju besprijekorno i čine ovaj film nevjerovatnim podvodnim iskustvom jeste atmosfera i okruženje u kojem se likovi nalaze. Nepregledni mračni ambis isto neprijateljski i surov kao i beskonačni svemir proizvodi stravični osjećaj klaustrofobije i neugodnosti. Odnos vremena i prostora u filmu stvara uvjete za trenutke potpune humanosti i empatije (npr. scena u kojoj Bud oživljava Lindsay).

Bezdan nije najbolji sci-fi film do sad snimljen, ali opet, s druge strane, definitivno nije ni flop. Bezdan je jedna riskantna mješavina žanrova koja zadivljujuće funkcionira. Poruka koju Cameron iznosi pred gledatelje sa svakim svojim filmom možda djeluje jednostavnom i izlizanom, ali je djelotvorna i konstantna, što ga čini daleko bližim gledateljima za razliku od nekih drugih block-buster režisera koji prate istu shemu.