Arrival (2016) Denis Villeneuve

Arrival (2016) Denis Villeneuve

            Filmovi koji se zasnivaju na prvom kontaktu sa nepoznatim vanzemaljskim bićima su već viđeni nebrojeno mnogo puta (na pamet mi padaju Spilebergov Close Encounters of Third Kind, Cameronov The Abyss ili Zemeckisov Contact i mnogi drugi) koji variraju od jako dobrih, kultnih, do jako loših. Ruku na srce ima nekih koji čine zlatnu sredinu, zbog čega će ili biti zaboravljeni ili će tijekom vremena izrasti u kultne klasične filmove sci-fi žanra. Mišljenja sam da će takav slučaj da bude i sa filmom Arrival. Posljednje ostvarenje francusko-kanadskog režisera Denisa Villeneuvea (poznatog po filmovima Prisoners, Sicario, ali i kao režiser budućih ostvarenja kao što su nastavak popularnog Blade Runnera, te popularne sci-fi sage Dune) je u nevjerovatnoj mjeri podijelilo mišljenja kiritičara i gledatelja. Prije nego sam počeo da pišem ovaj tekst pročitao sam nekoliko kritičkih osvrta, ali i mišljenja gledatelja, i mogu slobodno reći da, iako je film nominovan za Oscara u kategoriji za najbolji film, konsenzus još uvijek nije postignut. Za neke je najdosadniji, bezidejan, jednostavno loš film, dok je za druge najbolji sci-fi film posljednjih godina. Jedno je jasno, ovaj film nije za svakoga: pa tako oni koji su navikli da gledaju megalomanske filmove (tipa Independence day: Resurgence) u ovaj ne trebaju ulaziti sa očekivanjem istih principa, ali će sigurno biti oduševljeni razinom inteligencije koja je proizvela i koju proizvodi Arrival.

            Dvanaest nepoznatih letećih objekata se spustilo na isto toliko različitih lokacija na planeti Zemlji. Da bi otkrili njihove namjere i razloge dolaska, vojne snage širom svijeta uzimaju najbolje lingviste kako bi ostvarili kontakt sa njima. Louise Banks, koju mi pratimo u filmu, je profesorica koju američka vojska šalje na jednu od tih lokacija upravo sa namjerom kako bi pomogla pri komunikaciji sa heptapodima (kako su ih nazvali). Kroz cijeli niz sesija sa nepoznatim vanzemaljskim bićima, Louise i njen parter Ian će pokušati da nauče jezik simbola kojim se oni koriste kako bi doznali jedini odgovor koji zanima vojne i političke snage širom svijeta: zašto su došli i da li će djelovati neprijateljski. Problem je, međutim, što druge svjetske sile sa drugih lokacija ne gaje simpatije prema posjetiocima te planiraju da izvrše oružane napade protiv njih.

            Arrival je, prije svega, baziran na priči „Story of your life“ pisca Teda Chianga koju je za potrebe filmskog medija prilagodio Eric Heisserer (poznat po hororima Lights Out, Final Destination 5, A Nightmare on Elm Street). Međutim, da sama naratološka podloga nije dovoljna uvjerili smo se bezbroj puta, što nas opet dovodi do režisera i njegove ekipe zadužene za kameru i snimanje. U filmu nije sve blještavo od specijalnih efekata, eksplozija i slične aparature; Arrival je urađen na tako specifičan način da sve djeluje apsolutno realistično, ovdje pogotovo mislim na dizajn letjelica od vanzemaljskih posjetilaca i njihova izgleda. Ne susrećemo često filmove sci-fi žanra koji tako realistično uspijevaju prikazati dodir dvaju različitih svjetova i jezika kao što je slučaj sa Arrival.

A kada sam već spomenuo jezik, red je i da kažem nešto i o glavnoj temi filma. Arrival nije ni u kojem slučaju veliki epski film kako smo to navikli da je slučaj sa sci-fi filmovima; on je više usporena naučna drama čiji su glavni cilj propitivanje mračne strane međuljudskih odnosa i komunikacije (a danas relativno i ne postoji svjetla strana tog odnosa). U svijetu globalnih internetskih društvenih mreža diferencija jezika i svjetonazora su doveli do toga da sve na svijetu bolje poznajemo i razumijemo negoli drugog čovjeka, pa koliko god da nam je on blizak ili dalek. Već stoljećima je aktuelno nametanje kulture, jezika i društvenog poretka nekim drugim nacijama i kulturama, bez ikakvog pokušaja da se te druge kulture razumiju i prihvate kao takve. Upravo ovakvim problemima pri komunikaciji među ljudima i nacijama se bavi Denis Villeneuve u filmu Arrival. Dvanaest različitih brodova u sebi krije dvanaest različitih poruka i na nama je da zajedničkim snagama otkrijemo njihovo značenje. Prema tome, heptapodi nisu ovdje nipošto ni turisti, ni naučnici, kako se u jednom trenutku pita Ian, niti su prijetnja za našu sigurnost; doima se da su oni dobročinitelji koji pomažući nama, ne čine dobro samo za svoju korist, već i za našu ličnu.

Pošto su, u trenutku kada pišem ovaj tekst, već poznati svi kandidati za prestižnu nagradu Oscar, reći ću samo da je svaka nominacija apsolutno opravdana, te smatram da mu se smije barem jedan ili dva zlatna kipića. Amy Adams je, mišljenja sam, neopravdano zapostavljena u kategoriji za najbolju glumicu; lik Louise Banks doslovno nosi film na svojim ramenima i premda se snaga ovog filma krije u svim njegovim aspektima, ne smije se zanemariti blistava izvedba ove sjajne glumice.

Arrival je onaj tip filma kakav su svi first-contact filmovi, neki spomenuti na početku teksta, željeli da budu. Problem komunikacije je problem broj jedan prilikom susreta treće vrste, preko čega su pojedini raniji filmovi prelazili ili su to činili nevjerovatno jednostavnim. Arrival je dramatično precizan i blistav film koji predstavlja upravo taj proces upoznavanja sa tuđinskim jezikom.

Kao što sam rekao na početku, Arrival je takav film da će se nekome svidjeti, nekome ne. Unatoč tome, mislim da je ovo, ako ne najkvalitetniji, onda jedan od najkvalitetnijih first-contact scif-fi filmova, te će se sasvim opravdano pronaći na svim budućim listama klasičnih filmova ovog žanra. Definitivno filmsko ostvarenje vrijedno gledanja i onima koji ga još nisu pogledali toplo preporučujem.

Sing Street (2016) John Carney

Sing Street (2016) John Carney

         Neosporno je da muzika postaje glavnom sporednom stvari u životu, zbog čega je primjetno i da mjuzikl kao žanr filmske umjetnosti, posljednjih godina, proizvodi veliki broj izuzetno kvalitetnih filmova. Prije nego nam je Damien Chazelle krajem godine dao La La Land, šest mjeseci ranije kroz kina je relativno stidljivo prošao novi film Johna Carneya, Sing Street. Da mu spomenuti žanr nije nepoznat znamo iz njegovih popularnih muzičkih drama kao što su Once (2007) i Begin Again (2013). Prije nego sam odlučio da ga pogledam, čuo sam i pročitao dosta pohvalnih riječi o samoj kvaliteti filma, te i o tome da se, premda nije imao zapažen uspjeh u kinima, radi o pravom skrivenom dragulju filmske 2016. godine.

         Godina je 1985. i zbog loše ekonomske situacije roditelji petnaestogodišnjeg Conora (Ferdia Walsh-Peelo) prebacuju u kršćansku školu koju pohađaju isključivo samo muškarci. Nedugo nakon polaska u novu školu, s druge strane ulice, upoznaje Ann (Kelly Thorton), djevojku koja želi da postanje manekenka. Da bi je impresionirao govori da ima bend, te je pita da li želi biti u njihovom spotu. Kada ona odgovori da bi voljela, Conoru ne preostaje ništa drugo osim da oformi bend. Tako nastaje Sing Street bend.

         John Carney se vraća u Dublin i snima coming-of-age romantičnu dramu i mjuzikl koji tokom svog trajanja, ne samo da vuče notu nostalgije za ’80-im godinama, nego i zrači nevjerovatno pozitivnom energijom. Premda su teme kojima se bavi, kao što su rastava roditelja i njegov utjecaj na djecu, tinejdžerska depresija i pronalazak sopstvenog identiteta, redom traumatske za jednog izgubljenog dječaka bačenog u okruženje kojem ne pripada, Sing Street konstantno širi pozitivne vibracije i optimizam.

         Sing Street je, dakle, prije svega film o potrazi za sopstvenim identitetom. Svi likovi u filmu imaju određene afinitete i snove o tome šta žele da postanu, jedini je problem kako dostići taj cilj. Dublin je mjesto gdje je dosezanje ciljeva naizgled nemoguće, a London, s druge strane, djeluje tako dalekim. Ovaj motiv potrage za identitetom se jako domišljato i, rekao bih, simpatično prikazuje preko promjena u stilu oblačenja kod članova benda, nakon svake pjesme koju napišu i snime on je drugačiji. Preko uzora i oponašanja istih dostižu i stvaraju svoj sopstveni stil.

         Međutim, da bi mjuzikl savršeno funkcionisao potrebna je i isto tako savršena muzika. Muzička podloga u filmu Sing Street odiše zvukovima ’80-ih i uistinu je zapanjujuće dobra. Same pjesme u filmu nisu samo random nabacane muzičke numere, one su proizvod dešavanja u Conorovom privatnom životu i djeluju kao neka vrsta terapije u kojoj on, ne samo da pronalazi samog sebe, nego i izbacuje sve stresne emocije koje se skupljaju u njemu. Pjesme Drive it Like you Stole It, Brown Shoes, The Riddle of the Model, uostalom, mogu se pronaći na YouTube-u i mislim da ćete nakon gledanja film imati želju da ih još po koji put poslušate.

         Sing Street ne pridaje veliku pažnju razvoju likova, ali to nipošto nije velika mana filma, jer nijedan od njih nije dosadan, čak su čista suprotnost tome, veoma zanimljivi i dopadljivi. Čitava glumačka postava je odradila zaista jako dobar posao, ali mislim da najupečatljiviju i najzapaženiju ulogu ima Jack Reynor koji glumi Conorovog starijeg brata Brendana. On postaje njegovim učiteljem i vodičem kroz svijet muzike, i jedinim osloncem u trenucima kada stvari ne idu kako treba. Odnos između njih dvojice je emotivno najrazvijeniji i definitivno daje filmu potpuno drugačiju dimenziju. Blistave uloge, pored Ferdiae Walsh-Peelo i Jacka Reynora, ostvaruju i ostali članovi benda gdje se posebno ističe Mark McKenna, te i Kelly Thorton koja glumi djevojku Ann.

         Sing Street je uspio da pokupi nominaciju za najbolji film na prestižnoj dodjeli filmskih nagrada Zlatni Globus. John Carney sigurno donosi jedno od najsvježijih i najboljih filmskih ostvarenja u 2016. godini. Mišljenja sam da bi u potpunosti bilo opravdano ukoliko bi dobio i nekoliko nominacija za nagradu Oscar. Sing Street je takav film da uopšte nije potrebno biti fan mjuzikla da bi ti se dopao ili, ako ništa, omogućio dobru zabavu. Apsolutno film vrijedan gledanja koji toplo preporučujem svima.

Hell or High Water (2016) David Mackenzie

Hell or High Water (2016) David Mackenzie

         U godini u kojoj su kina širom svijeta zatrpavana mnogobrojnim sequelima, prequelima, remakeovima, neoriginalnim pričama i jednostavno lošim filmovima, dobri filmovi su postajali ugroženom vrstom. Kada sam se prvi put susreo sa filmom Hell or High Water, novim djelom škotskog režisera Davida Mackenziea (Young Adam, Sterred Up, Hallam Foe, Perfect Sense), nisam imao prevelika očekivanja od njega. Moderni vestern filmovi danas imaju taj problem da budu ili jako dobri, ili jako loši, zbog čega je određeni skepticizam i opravdan.

         Dva brata se, Toby (Chris Pine) i Tanner (Ben Foster), nakon smrti svoje majke, od koje su naslijedili imanje pod hipotekom, da bi otplatili istu, odlučuju na pljačku lokalnih poslovnica banke koja je ujedno i povjerilac spomenute hipoteke. Ovaj poduhvat veoma brzo zaokuplja pažnju teksaškog rendžera pred penzijom Markusa Hamiltona (Jeff Bridges), koji zajedno sa svojim partnerom Albertom Parkerom (Gil Birmingham), kreće na put zapadnim Teksasom prateći tragove u nadi da će uhvatiti počinitelje pljački.

         Scenarij potpisuje nevjerovatni Taylor Sheridan, scenarista za tri oskara nominovanog filma Sicario. Hell or High Water, međutim, nije tipični akcijski vestern. Sheridan i Mackenzie kombinuju elemente filma ceste, noir žanra i vesterna, te kao finalni proizvod imamo savršenu mješavinu žanrova sa višestrukom slojevitošću, kako likova, tako i same priče. Potraga za pravdom i istinom je glavno motivacijsko sredstvo koje pokreće likove, ali nijedan od likova ne predstavlja samo jednu stranu kovanice. Braća Toby i Tanner i rendžeri Marcus i Alberto koliko god da se razlikuju u pogledu svojih svjetonazora, toliko su i slični. Tanka je linija između dobra i zla, a Hell or High Water sve vrijeme hoda po toj liniji. Niko od njih nije niti dobar, niti loš; svi oni do pravičnosti dolaze drugom linijom; postoji samo jedno vrhovno zlo, a to su banke. Film kroz dijalog blistavo gradi napetost i razvija odnose među likovima (pogotovo između spomenutih dvojaca), pa čak i karakteri, koji su naizgled nebitni, pobuđuju u nama osjećaj simpatije.

         Muzika je u skladu sa žanrom filma i odlikuje se veoma kvalitetnom country muzikom i soundtrackom za koji je zaslužan Nick Cave. Uz epske široke kadrove teksaške prerije i perfektnu muzičku podlogu dobijamo besprijekornu sliku života u modernom Texasu. Ali, apsolutno sve pohvale idu glumačkoj postavi, bez iznimke. Chris Pine, poznat po blockbusterima Star Trek franšize i romantičnim komedijama, sa ovim filmom dokazuje da se u njemu itekako krije glumac vrsnih kvaliteta; i lično smatram da mu je ovo možda i najbolji preformans do sada. Nakon njega, jedan od (nepravedno) najpotcjenjenijih glumaca sa zapadnog tržišta, Ben Foster blistavo igra ulogu zločestog momka, nešto što počinje da bude njegovim zaštitnim znakom. U svakom slučaju, odabiranje Chrisa i Bena za ove uloge je pun pogodak. Ništa manje bitan, a opet poznat po ulogama ovog tipa, Jeff Bridges i u poznim godinama pokazuje da je još uvijek u stanju odglumiti na vrhunskom nivou. Njegova izvedba teksaškog rendžera je možda i najsvjetlija tačka ovog filma.

         Hell or High Water po kvaliteti, sa sigurnošću,  stoji ravnopravno, rame uz rame, sa filmovima kao što su No Country for Old Men, True Grit, 3:10 to Yuma itd. Premda na trenutke djeluje jako sporo i pored pljački nema velikih akcijskih scena koje katkada krase filmove ovog žanra, Hell or High Water u prvi plan stavlja svoje likove, prikazuje zašto rade to što rade i šta ih tjera da nastavljaju dalje. Kvalitetnih modernih vesterna danas je malo, zbog čega mislim da je Hell or High Water film koji se ne propušta. Toplo preporučujem svima.

After the Storm (Umi yori mo mada fukaku, 2016)Hirokazu Kore-eda

After the Storm (Umi yori mo mada fukaku, 2016)Hirokazu Kore-eda

         Na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Kanu premijerno je prikazan After the Storm (Umi yori mo mada fukaku), novi film višestruko nagrađivanog japanskog režisera Hirokazu Kore-eda. Poznat po porodičnim dramama Still Walking (2008), Like Father, Like Son (2014), Our Little Sister (2015), Kore-eda ništa ne prepušta slučaju, tako da i ovaj put ne izlazi van granica žanra kojim je do sada tako suvereno vladao. Za filmsku publiku van Japana, After the Storm je poprilična nepoznanica, ali sa ocjenom od 100% na stranici Rotten Tomatoes i 84 na Metacritic, nesumnjivo je da se radi o kvalitetnom filmu.

         Centralna figura filma je Ryota (Hiroshi Abe), nekada nagrađivani pisac i velika nada koji danas radi kao privatni detektiv, ovisnik o kockanju i osoba koja jedva sastavlja kraj sa krajem, te nije niti u stanju da plaća alimentaciju. Nakon smrti njegovog oca, Ryoto pokušava da ponovo ostvari kontakt sa njegovom porodicom, starom majkom Yoshiko, bivšom ženom Kyoko i sinom Shingo, za kojeg bi dao sve samo da ga ne izgubi. Šansu da se zbliži sa porodicom dobit će tokom prolaska tajfuna koji će ih natjerati da u stanu njegove majke sačekaju dok nevrijeme ne prođe.

         After the Storm me u mnogo čemu podsjeća na film Pjera Žalice iz 2004. godine, Kod amiđe Idriza. Glavni lik dobija priliku za ponovnim zbližavanjem sa porodicom. Kore-eda radnju filma smješta u mali gradić Kiyose, u naselja stambenih kompleksa sa niskim najamninama, nedaleko od Tokya, čime savršeno prikazuje život običnog čovjeka udaljenog od visokog standarda i ubrzanog načina života kojim obiluju velike metropole.

         Poput tajfuna koji je nadomak grada, koji se osjeti u zraku, tako se tokom filma provlači i osjećaj melanholije. Ryota je i otac i sin, ali koliko god da se trudio ne uspjeva biti dobar niti u jednom. Život bi, naizgled, trebao biti jednostavan, kao što kaže Yoshiko, ali u filmu je on sve osim toga. Iako likovi pokušavaju da prihvate nesavršenost života u koji su bačeni, nastoje i da se pomire sa greškama koje su činili u želji da učine bolje. After the Storm je film propalih nada i slomljenih želja u svijetu gdje je teško prihvatiti ono što jesi, ali i gdje ne treba zaboraviti mogućnost onoga šta možeš biti.

Recept po kojem se film razvija najbolje opisuje rečenica koju Yoshiko izgovara: „Čorbi treba vremena da bi okus ušao u sve sastojke, zbog čega je najbolje da prenoći. Kao što je slučaj i sa ljudima.“. Upravo je hrana glavni element filma kojim Kore-eda naglašava sveprisutni osjećaj melanholije. Obroci služe za ponovno okupljanje porodice, makar i prividno, za prisjećanje nečega što je nekada bilo. Tokom obroka se, uz humor i nesebičnu ljubav, zanemaruju i prevazilaze sve one nesavršenosti i nepravilnosti koje život donosi. Ovaj pristup prikazivanju porodičnih odnosa, koji se rijetko kad viđaju, jer većinom u drugim filmovima bivaju izuzetno plastični, omogućava gledatelju da osjeti emociju, da se uživi i razumije priču koja se odigrava na ekranu.

         After the Storm, čiju priču i scenarij potpisuje sam Hirokazu Kore-eda, je jedna od kvalitetnijih drama iz 2016. godine. Premda ne nudi veliki katarzični završetak koji smo navikli da nam serviraju, ovaj film ne podliježe ni melodramatičnom raspletu. Uostalom, After the Storm nije film o velikim ljudima, nema ovdje superheroja, ali zato ima svakodnevnih običnih ljudskih bića, a Kore-eda je učinio nevjerovatan posao posmatrajući onaj segment svakodnevnice koji često ostaje u pozadini. Tolstoj će reći da su „sve sretne porodice nalik jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj svoj način“, a After the Storm savršeno slika život jedne takve porodice.

The Handmaiden (Ah-ga-ssi, 2016) Chan-wook Park

The Handmaiden (Ah-ga-ssi, 2016) Chan-wook Park

         Nakon relativno nezapaženog nastupa u Hollywoodu sa filmom Stoker, Chan-wook Park se vraća u Južnu Koreju i posvećuje radu na svom novom projektu. Poznat po filmovima kao što su Oldboy, Sympathy for Mr. Vengeance i Lady Vengeance, Park se još jednom pokazuje kao ekspertom u žanru na kojem se i specijalizovao. The Handmaiden (Ah-ga-ssi) je erotski osvetnički triler i romantična historijska drama. Inspirisan romanom Fingersmith britanske spisateljice Sarah Waters, Park radnju filma iz viktorijanskog vremena prebacuje u Koreju u period tokom kolonizacije od strane Japana ’30-ih godina prošlog stoljeća.

         Bivši osuđenik Fujiwara želi da se domogne velikog nasljedstva bogate japanke Hideko, zbog čega nagovara Sook-Hee, siromašnu djevojku bez roditelja, da mu pomogne u tome. Plan je da Sook-Hee počne raditi kao služavka za Hideko kako bi je uvjerila da se zaljubi u Fujiwaru. Fujiwara se, s druge strane, predstavlja kao grof, te postaje i bliskim prijateljem ujaka Kouzukija, perverznjaka i zlostavljača, koji također ima namjeru da oženi Hideko. Međutim, situacija se komplikuje kada odnos između Sook-Hee i Hideko dobije neočekivani preokret.

         Dok se mnogi režiseri nerijetko fokusiraju na samo jedan element filma, čime odlaze u prosječnost, The Handmaiden je djelo nevjerovatnog filmskog genija koji prilikom stvaranja računa na svaki aspekt ovog medija. Od scenarija, scenografije, likova i glumaca, do načina kako je snimljen, The Handmaiden blista u svakom trenutku tokom svog trajanja.

         Park radnji filma ne dopušta da se odvija linearno, zbog čega scenarij dijeli na nekoliko dijelova, na nekoliko različitih tački gledišta. Upravo ovaj dodatak višestrukih perspektiva doprinosi i zapetljanosti radnje iz koje proizilaze mnogobrojni preokreti. Park, uostalom, veoma vješto izbjegava monotonost i prikazivanje ko zna koliko puta viđene priče ubacivanjem priča o strasnoj ljubavi i ljubomori, o umjetnosti, mazohizmu i seksu. Erotskih scena nema puno, ali unatoč tome čitav film zrači erotičnošću: svaki pogled, svaki pokret, čak i sama umjetnost, fotografije i književnost bivaju natopljene erotikom. Ali, ništa od toga nije prikazano na prost i vulgaran način, Park svemu daje određenu dozu strasti i poetičnosti.

         Još jedan aspekt filma o kojem vrijedi pričati samo u superlativima jeste blistavo uređena scenografija koju čini svojevrsna mješavina japanskog minimalizma i izvjesnog baroknog pretjerivanja. Prostor je ogroman, ali niti jednom nije prikazan čitav njegov opseg; sve što se dešava, dešava se na marginama velikog labirinta na čijem izlazu stoji ujak Kouzuki poput čudovišta koje, da bi se iz labirinta izašlo, mora biti savladano. Ovaj koncept prostora, ne samo da simbolizira složenost priče i odnosa, već i ironično portretira aristokratsko društvo, koje sve više i više počinje poprimati oblik grotesknog.

         Emmanuel Lubezki je sa filmom The Revenant postavio novi standard u pogledu snimanja eksterijera, a ranije i sa izvrsnim radom na filmu Birdman. Kinematografski virtuoz Chun Chung-Hoon (koji radi na novoj ekranizaciji Kingovog romana Ono), zajedno sa Parkom, film dovodi do estetskog savršenstva čineći ga trijumfom kinematografije na svakom njenom nivou. The Handmaiden je 2 sata i 20 minuta čistog uživanja. Film kojemu se definitivno vrijedi vratiti, jer svako sljedeće gledanje garantuje iskustvo prvog gledanja.

         Sa zapaženim uspjehom u kinima širom svijeta, te dobrim kritikama, kako od gledatelja tako i kritičara, The Handmaiden je još jedan klasik južnokorejske kinematografije u nizu, a Chan-wook Park s ovim filmom pokazuje da je, bez sumnje, među najboljim i najperspektivnijim režiserima koji danas rade. Tokom 2016. godine je, izuzev filmova kao što su Moonlight, La La Land i Manchester by the Sea, izašlo malo filmova slične ili približne kvalitete kao što je The Handmaiden.

The Wailing (Goksung, 2016) Hong-jin Na

The Wailing (Goksung, 2016) Hong-jin Na

         Južnokorejski se režiser Hong-jin Na, poznat po svojim ranijim filmovima The Chaser i The Yellow Sea, nakon dugih šest godina vraća na filmska platna i to sa misterioznim horor trilerom The Wailing/Goksung. Zaradivši oko 51 milion u kinima širom svijeta – što je sasvim solidna zarada za filmsku industriju koja je još uvijek poprilično sakrivena od ostatka svijeta, ali koja počinje da se snažno etablira u svijetu filma – dokaz je da se radi o vrhunskoj kvaliteti, kako filma tako i režisera. Zanimljiva je i činjenica da Na pravi malu promjenu pri odabiru žanra u kojem će raditi,  odnosno, on će žanrove koji su ga uvrstili među vrhunske režisere današnjice (triler, krimić, misterija) maestralno pomiješati sa žanrovima kao što su horor ili fantazija.

The Wailing je svojevrsna hibridna tvorevina u kojoj se glavna priča odmotava u obliku detektivskog filma punog misterije sa elementima horora, pa tako pri rješavanju slučaja zajedno sa protagonistom nailazimo na čitav spektar nadnaravnih bića (od živih mrtvaca, demona, duhova). Ono što omogućuje režiseru takvo ispreplitanje žanrova jeste savršeno napisan i uređen scenarij. Mjesto radnje filma je zabačeno selo Goksung u Južnoj Koreji u kojem nepoznata zaraza svoje žrtve tjera na brutalna ubistva i samoubistva. Lokalni policajac Jong-Goo, koji pomalo i kukavički ulazi u istragu, radi na tome da pronađe uzrok te zaraze i ubistava. Kako istraga odmiče svi tragovi vode prema misterioznom Japancu, ali nedugo zatim Jong-Goo otkriva da se zapravo iza svega toga kriju neke nadnaravne sile protiv kojih je nemoguće se boriti. Scenarij je bogat nevjerovatnim i konstantnim preokretima, što će u određenim momentima dovoditi i do potpune konfuzije da ćemo se morati zapitati ko je ovdje dobar, a ko zao. A upravo ovi konstantni preokreti omogućavaju produžetak agonije i nemoći tokom čitavog trajanja filma.

Hong-jin Na je, međutim, ovaj film ukrasio velikim brojem alegorija i skrivenih značenje. Iako je film, kako sam režiser ističe, prvenstveno rađen prema tradicionalnom južnokorejskom kulturnom i vjerskom naslijeđu i svjetonazoru, on između ostalog  tiho provlači, problematizira i propituje teme kao što su rasizam, religija, historija, ali i novi društveni svjetonazor u kojem novac važi kao mjerilo svih vrijednosti.

Gluma je u ovom filmu za svaku pohvalu. Premda reakcije policajaca katkada djeluju dječijim, naivnim i kukavičkim, opravdava ih upravo mentalitet okruženja i stručnost, koja bi se očigledno razlikovala da je film smješten u velikom gradu. Do-won Kwak je perfektan u ulozi protagoniste, a pored njega je svoj posao besprijekorno odradila i djevojčica Hwan-hee Kim. U filmu, uostalom, nemamo veliki broj karaktera, zbog čega je neophodno spomenuti da su svi glumci svoje uloge izveli na zavidnom nivou.

The Wailing, sve u svemu, donosi malo osvježenja među filmove horor žanra, pogotovo jer se noviji filmovi u potpunosti oslanjaju na šok efekte izvedene muzikom i pokretima kamere, dok se narativni aspekt filma zanemaruje. Hong-jin Na šokira svakim aspektom filma, od priče, kamere, muzike, glume, pa sve do same scenografije; ni u jednom trenutku ne dominira samo jedan element, on ih ravnomjerno smjenjuje i ponovo uspostavlja čime, potpomognut stalnim preokretima, održava atmosferu neizvjesnom i napetom, zbog čega tokom čitavog trajanja filma od 2 sata i 35 minuta, nećemo osjetiti dosadu i natjerat će nas da film praktično pregledamo u jednom dahu.

Train to Busan (Busanhaeng, 2016) Sang-ho Yeon

Train to Busan (Busanhaeng, 2016) Sang-ho Yeon

         Filmovi sa zombijima su posljednjih godina upali u neku vrstu kolotečine, samo se povremeno, tu i tamo, osjeti pokoji otkucaj, tek toliko da nas podsjeti da ovaj žanr još uvijek nije mrtav. Train to Busan, prvjenac južnokorejskog režisera Sang-ho Yeona, poznatog po radu na animiranim filmovima,  nije tipični zombi film koji smo nebrojeno mnogo puta pogledali u različitim verzijama koje su nam servirane od strane američke ili bilo koje druge produkcije. Film je doslovno, od početka do kraja, jedna luda vožnja vozom koja gledatelja ni u jednom trenutku ne dovodi do opuštanja ili dosade. Ne računajući seriju The Walking Dead, još od izlaska 28 Days Later (2002) i Shaun of the Dead (2004), mogu slobodno reći, nismo imali nijedan film približne kvalitete kao što je Train to Busan.

         Seok Woo je uspješan poslovan čovjek, ali otac i ne baš. Iako se svim silama trudi da bude bolji na tom planu, šta god da uradi, ispostavi se kao promašaj. Upravo zbog toga njegova kćerka svoj rođendan želi provesti sa svojom mamom, te nagovara oca da je odvede njoj. Na voz, na kojem se nalaze Seok i njegova kćerka, ulazi i zaražena djevojka, nakon čega luda vožnja može da počne.

         Od trenutka kada voz krene, osim par zaustavljanja, radnja filma se većim dijelom svog trajanja odvija na vozu. Ovaj način prikazivanja zombi apokalipse je izuzetno osvježavajući, pogotovo jer ograničava kretanje kako živih, tako i mrtvih, zbog čega sukobi bivaju daleko intenzivnijim i napetijim, ali se i stvara neugodni osjećaj klaustrofobije. Ovo okruženje ujedno ograničava ljude od saznanja o tome kako je nastala epidemija koja ih je zahvatila, iako se tokom filma latentno provlače natuknice o tome ko je i šta je glavni razlog trenutne situacije.

         Za razliku od ustaljenog shvatanja da zombiji moraju biti šepavi i spori, Yeon se odlučuje za verziju koju imamo i u ranije spomenutom 28 Days Later. Međutim, ono što zaražene čini daleko opasnijima jeste njihova brzina, koja djeluje većom negoli u potonjem filmu, ali koja postaje potpuno beskorisna kada su u potpunom mraku. Na osnovu toga se i gradi akcijski segment ovog filma, koji sukobe između živih i mrtvih čini jako uzbudljivim. Iskustvo koje je Yeon stekao radom na animiranim filmovima prenosi i na ovaj film, tako da sve što se tiče specijalnih efekata, montaže i atmosfere djeluje besprijekorno. On nastavlja da slijedi estetska pravila anime filmova te ih bez zadrške primjenjuje i ovdje.

Spektar likova je zaista šarolik i premda ponekada graniče sa klišeima, pa čak i ulaze u njih, svi bivaju, bez nekog velikog spektakularnog dijaloga, savršeno portretirani. Zbog ove jednostavnosti i raznovrsnosti pri karakterizaciji, lako možemo uočiti i presjek društvene zajednice, te pitanja i tema kojima se ovaj film bavi.  Naravno, kao i veliki broj kvalitetnih zombi filmova, Train to Busan je komentar na društveni i klasni poredak, rizično poslovanje i korumpiranost velikih korporacija i političara itd. No, da bi režiser sve to uspio kvalitetno prikazati, potrebni su mu i kvalitetni glumci. Ovdje je bitno izdvojiti jako dobru izvedbu Soo-an Kim, koja glumi kćerku, ali i Yoo Gonga, koji glumi njenog oca, i Dong-seok Ma, koji glumi jednog od putnika. Eui-sung Kim je savršeno prikazan kao negativac u ovom filmu, što ga za ljude čini većom prijetnjom od zombija.

Daleki Istok postaje sve većim i većim konkurentom zapadnom tržištu, pogotovo što se tiče same kvalitete filmova. Train to Busan se slobodno može uvrstiti u sami vrh zombi filmova, pogotovo onih snimljenih u 21. stoljeću, i ko zna, možda posluži kao „wake up call“ produkcijskim kućama sa Zapada, koji će zombi žanr ponovo učiniti daleko aktuelnijim i kvalitetnijim nego što je to bio posljednjih godina.