Neosporno je da muzika postaje glavnom sporednom stvari u životu, zbog čega je primjetno i da mjuzikl kao žanr filmske umjetnosti, posljednjih godina, proizvodi veliki broj izuzetno kvalitetnih filmova. Prije nego nam je Damien Chazelle krajem godine dao La La Land, šest mjeseci ranije kroz kina je relativno stidljivo prošao novi film Johna Carneya, Sing Street. Da mu spomenuti žanr nije nepoznat znamo iz njegovih popularnih muzičkih drama kao što su Once (2007) i Begin Again (2013). Prije nego sam odlučio da ga pogledam, čuo sam i pročitao dosta pohvalnih riječi o samoj kvaliteti filma, te i o tome da se, premda nije imao zapažen uspjeh u kinima, radi o pravom skrivenom dragulju filmske 2016. godine.

         Godina je 1985. i zbog loše ekonomske situacije roditelji petnaestogodišnjeg Conora (Ferdia Walsh-Peelo) prebacuju u kršćansku školu koju pohađaju isključivo samo muškarci. Nedugo nakon polaska u novu školu, s druge strane ulice, upoznaje Ann (Kelly Thorton), djevojku koja želi da postanje manekenka. Da bi je impresionirao govori da ima bend, te je pita da li želi biti u njihovom spotu. Kada ona odgovori da bi voljela, Conoru ne preostaje ništa drugo osim da oformi bend. Tako nastaje Sing Street bend.

         John Carney se vraća u Dublin i snima coming-of-age romantičnu dramu i mjuzikl koji tokom svog trajanja, ne samo da vuče notu nostalgije za ’80-im godinama, nego i zrači nevjerovatno pozitivnom energijom. Premda su teme kojima se bavi, kao što su rastava roditelja i njegov utjecaj na djecu, tinejdžerska depresija i pronalazak sopstvenog identiteta, redom traumatske za jednog izgubljenog dječaka bačenog u okruženje kojem ne pripada, Sing Street konstantno širi pozitivne vibracije i optimizam.

         Sing Street je, dakle, prije svega film o potrazi za sopstvenim identitetom. Svi likovi u filmu imaju određene afinitete i snove o tome šta žele da postanu, jedini je problem kako dostići taj cilj. Dublin je mjesto gdje je dosezanje ciljeva naizgled nemoguće, a London, s druge strane, djeluje tako dalekim. Ovaj motiv potrage za identitetom se jako domišljato i, rekao bih, simpatično prikazuje preko promjena u stilu oblačenja kod članova benda, nakon svake pjesme koju napišu i snime on je drugačiji. Preko uzora i oponašanja istih dostižu i stvaraju svoj sopstveni stil.

         Međutim, da bi mjuzikl savršeno funkcionisao potrebna je i isto tako savršena muzika. Muzička podloga u filmu Sing Street odiše zvukovima ’80-ih i uistinu je zapanjujuće dobra. Same pjesme u filmu nisu samo random nabacane muzičke numere, one su proizvod dešavanja u Conorovom privatnom životu i djeluju kao neka vrsta terapije u kojoj on, ne samo da pronalazi samog sebe, nego i izbacuje sve stresne emocije koje se skupljaju u njemu. Pjesme Drive it Like you Stole It, Brown Shoes, The Riddle of the Model, uostalom, mogu se pronaći na YouTube-u i mislim da ćete nakon gledanja film imati želju da ih još po koji put poslušate.

         Sing Street ne pridaje veliku pažnju razvoju likova, ali to nipošto nije velika mana filma, jer nijedan od njih nije dosadan, čak su čista suprotnost tome, veoma zanimljivi i dopadljivi. Čitava glumačka postava je odradila zaista jako dobar posao, ali mislim da najupečatljiviju i najzapaženiju ulogu ima Jack Reynor koji glumi Conorovog starijeg brata Brendana. On postaje njegovim učiteljem i vodičem kroz svijet muzike, i jedinim osloncem u trenucima kada stvari ne idu kako treba. Odnos između njih dvojice je emotivno najrazvijeniji i definitivno daje filmu potpuno drugačiju dimenziju. Blistave uloge, pored Ferdiae Walsh-Peelo i Jacka Reynora, ostvaruju i ostali članovi benda gdje se posebno ističe Mark McKenna, te i Kelly Thorton koja glumi djevojku Ann.

         Sing Street je uspio da pokupi nominaciju za najbolji film na prestižnoj dodjeli filmskih nagrada Zlatni Globus. John Carney sigurno donosi jedno od najsvježijih i najboljih filmskih ostvarenja u 2016. godini. Mišljenja sam da bi u potpunosti bilo opravdano ukoliko bi dobio i nekoliko nominacija za nagradu Oscar. Sing Street je takav film da uopšte nije potrebno biti fan mjuzikla da bi ti se dopao ili, ako ništa, omogućio dobru zabavu. Apsolutno film vrijedan gledanja koji toplo preporučujem svima.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s