U bliskoj budućnosti, tačnije 2029. godine, korporativne mreže su dosegle neviđeni tehnološki uspjeh u svijetu, ali unatoč tome, razvoj računarske tehnologije nije doveo do brisanja pojmova nacionalnosti i etničke skupine. Tako otprilike započinje film Ghost in the shell iz 1995. godine. Ljudi koegzistiraju sa kiborzima koji su jednim dijelom čovjek, a drugim dijelom mašina. Mogućnosti koje je tehnologija tog doba donijela su beskonačne: shvaćeno je gdje se nalaze podaci o ličnosti, te da su oni u elektronskom obliku; shvaćeno je i kako ih kontrolisati, kako iz temelja promijeniti nečija sjećanja i predstavu o sebi ili svijetu.

U tom svijetu mi pratimo agente Sekcije 9, agencije zadužene za sigurnost, tačnije agenticu Major Motoko Kusanagi i njene partnere Batoua i Togusa (osim Togusae i šefa Sekcije Nakamure, svi ostali su djelomično ili potpuno kreirani kiborzi). Njihov prvobitni zadatak je bio da istraže situaciju oko stranog operativca koji traži politički azil, ali uskoro ih putevi odvedu do ozloglašenog hakera zvanog Puppet Master. Puppet Master je, kako će on sam za sebe reći, živi i svjesni entitet sačinjen u potpunosti od informacija. On je uspio da upadne tamo gdje su mislili da je nemoguće, uspio je da hakuje duh određene osobe, da joj izmijeni sjećanja i ličnost. Međutim, uspjeli su da ga prevare i navedu da uđe u tijelo kiborga koje bude uništeno, tako da on sada živi u elektronskom prostoru, u potrazi za tijelom koje bi mogao da preuzme ili podijeli s nekim. U međuvremenu agenti Sekcije 9 uhvate nekoliko drugih ljudi za koje se mislilo da imaju blizak kontakt sa Puppet Masterom, ali će doći do otkrića da su svi oni žrtve hakovanja duha, te da nemaju nikakvu predstavu o tome šta su radili, ko su oni i slično. Ovo zapetljavanje slučaja navodi same agente, ali i nas gledaoce, da se zapitaju ko su oni, šta nas to zbilja čini samosvjesnim bićima i da li je ono čega se sjećamo relevantan odraz ličnosti ili tek puka izmišljotina. Posljednje poglavlje filma se u potpunosti zasniva na razgovoru između Kusanagi i Puppet Mastera; on je nagovara da podijele njeno tijelo, jer on više ne želi da živi kao drugi, kao superiorni besmrtni elektronski entitet, on traži nekoga ko će da bude most između toga i ljudskog. U tom trenutku hicima iz snajperskih hitaca bivaju uništene glave i od jednog i od drugog. Na samom kraju, Kusanagi se budi u dječijem tijelu, njeno ranije tijelo je uništeno i ovo je najbolje što je Batou uspio da nađe u kratkom vremenu. Ona mu otkriva da je ona sada potpuno nova svijest stvorena spajanjem nje i Puppet Mastera, ali koja nije niti jedno od njih dvoje od ranije. Zadnja scena prikazuje Kusanagi na ivici litice dok razmišlja šta je sljedeće što je čeka: „the net is vast and infinite.“

Ovo malo remek djelo Mamoru Oshiie je trebalo da japanski anime približi gledateljima zapadnog tržišta. Iako u tome nije uspio, Ghost in the shell je postao klasik sci-fi žanra tek po izlasku u videoteke. Rađen je na osnovu manga serije autora Masamune Shirowa, te je nakon ovoga doživio još nekoliko filmskih ekranizacija, kao i par serija. 2017. godine izlazi i dugo očekivani live-action film sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi (držimo fige da konačni proizvod bude jako dobar).

Ono što ovaj film drži na okupu i čini ga tako dobrim jeste prvoklasna priča o artificijelnoj inteligenciji i o tome kada ona prestaje biti artificijelna, a kada postaje živa, samosvjesna, ljudska. Ghost in the shell je nevjerovatno dobro urađen sci-fi sa primjesama noir žanra. Usklađenost teme i atmosfere omogućuje isto tako superiorna animacija. Slika gradskih ulica je, pogotovo u trenucima kada Kusanagi luta istim, očaravajuća. Upravo lutanje gradom i besprijekorna muzička podloga (koja ostaje takvom tokom čitavog filma) prikazuju onaj osjećaj melanholije i odvojenosti od svijeta koju Kusanagi osjeća i preispituje tokom filma.

Teme kojima se Ghost in the shell bavi variraju od filozofskih fundamentalnih pitanja o tome šta čini čovjeka čovjekom, pitanjima o identitetu u tehnološkom okruženju; pa sve do pitanja o virtuelnoj memoriji, stvarnom sjećanju i pojavnoj stvarnosti. Ghost in the shell sam pokušava da ponudi odgovore na pojedina pitanja, ali istovremeno izaziva i nas da donosimo zaključke i tumačimo određene segmente. Činjenica je da nam danas, nešto više od dvije decenije po izlasku ovog filma, napredak artificijelne inteligencije i shvatanje njenih mogućnosti bivaju daleko bližim negoli su bili sredinom 90ih godina.

Ne dešava se često da na filmskom platnu dobijemo sci-fi film koji ima sve elemente (priču, specijalne efekte, atmosferu, muziku i karaktere) savršeno izdetaljisane i uklopljene, ali ko je iole upoznat sa filmskim izdanjima dalekog istoka zna da mu je užitak prilikom gledanja zagarantovan. Ghost in the shell je upravo jedan od takvih filmova, koji se sa još nekim izdanjima japanske produkcije (Akira, Princess Mononoke, Grave of the Fireflies itd.) može svrstati među najbolje filmove ikada snimljene.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s