Sci-fi žanr je tokom ’90ih godina prošlog stoljeća, moglo bi se reći, bio na svome vrhuncu. Na pripremljenom terenu od ranije snimljenih klasika ovog žanra kao što su Star Wars, 2001: a space odyssey, Spilbergovih, Zemeckisovih ili Scottovih epohalnih futurističkih uradaka, filmovi koji su izlazili posljednju deceniju dvadestog stoljeća su, s jedne strane, imali konkurenciju s kojom su se morali izboriti, ali i, s druge strane, beskonačno mnogo mogućnosti i ideja s kojima bi se mogli baviti u isto tako beskonačnom univerzumu. Reklo bi se, nema mjesta za grešku.

         Nekoliko godina prije nego što nam je dao klasik ovog žanra (Independence day), Roland Emmerich je svim sladokuscima sci-fi žanra ponudio Stargate. Film koji će podijeliti mišljenja i kritike i gladalaca, ali i film koji će doživjeti svoju preradu u obliku televizijske serije (tri takve serije koje su se prikazivale u periodu od 1997. do 2011.) i nekoliko televizijskih filmova. U novije vrijeme se sve više spominje i mogućnost ponovnog snimanja ovog filma i to, ni više ni manje, u obliku trilogije (zar je moguće danas snimiti film bez minimalno tri dijela).

         U periodu kada se teorija da su napredak i razvoj naše civilizacije omogućili vanzemaljski posjetioci ustalila u društvenim i naučnim krugovima (teorija koja svoj vrhunac dobija u naučnoj emisiji Ancient Aliens), Emmerich snima film koji se upravo bavi tom tematikom. Stargate započinje sa scenom jednog arheološkog iskopavanja iz 1928. godine u Egiptu, gdje pronalaze metalni prstenasti artefakt. Sljedeća scena nas iz Egipta prebacuje u Ameriku u sadašnjem vremenu (70ak godina se ništa nije događalo oko spomenutog predmeta, realno mogli su ga otkriti i jučer). Daniel Jackson je naučnik koji se bavi antičkim civilizacijama i pobornik ideje o ekstraterestrijalnim posjetama. Njegova teorija kod drugih kolega izaziva podsmijeh, ali njegova ekspertiza će se pronaći korisnom kada dobije poziv u tajno vojno postrojenje u planinama Colorada da bi pomogao pri dešifrovanju misterioznih hijeroglifa na čudnom metalnom predmetu. U roku od nekoliko dana on uspijeva da odgonetne i otkrije čemu ta naprava sluši, što drugim naučnicima mjesecima nije polazilo za rukom. Ispostavlja se da je to neka vrsta vrata u druge dimenzije i svjetove. Kada ih isto tako uspješno otvore na drugu stranu šalju vojnu ekipu na čelu sa pukovnikom O’Neilom i dr. Jackson. Sa druge strane otkrivaju svijet naizgled antičkog Egipta koji je pod vlašću egipatskog boga Ra za koji se ispostavi da je samo vanzemaljsko biće koje se služi ljudskim tijelima da bi produžilo svoj životni vijek. Uz pomoć domorodačkog stanovništva O’Neil i ekipa uspijevaju savladati boga Ra i sigurno se vratiti kući.

         Stargate je primjer kada produkcijski tim dobru ideju ne uspije pretvoriti u dobar film. Elementi i motivi kojima se Emmerich i ekipa služe (sci-fi, međuzvjezdano putovanje, antička civilizacija, avantura, akcija i sl.) su trebali da donesu nezaboravnu vožnju, dok je finalni produkt obična tramvajska vožnja gdje izlaziš na prvoj sljedećoj stanici. Svu napetost i misteriju koju radnja gradi od početka filma, pada u vodu s bespotrebnim klišeiziranim elementima koje uvode u film (dovođenje genija od kojeg se krije čitava poenta samog dovođenja, djevojka pripadnica domorodačkog naroda se zaljubljuje u „heroja“, neprijatelj čija je jedina funkcija da bude neprijatelj).

Jedan od tih elemenata je ubacivanje atomske bombe (danas očigledno svako ima atomsku bombu za svaku situaciju) i slanje vojnika koji očigledno nisu spremni za situacije kakve ih zatiču na pješčanoj planeti. Prije svega, jasno mi je da na nepoznatom terenu u nepoznatom univerzumu jedva čekaš da se vratiš kući na sigurno, ali ponašanje vojnika u ovom filmu je daleko od profesionalnog, u stvari, usporedio bih ga sa dječijim. A opet njihova sama spremnost dolazi u pitanje nakon scene kada se prvi put sukobe sa , kako ćemo kasnije vidjeti, tjelohraniteljima boga Ra (u prostoriji od četiri zida i sa dva reda od po, recimo, 5 stubova, nisu u stanju da uoče bića visoka od preko dva metra). Srce i mozak ovog filma je dr. Daniel Jackson, dok je pukovnik O’Neill, s druge strane, snaga i mišići. Prvi sve što vidi gleda s naučne tačke gledišta, pokušava da shvati i razumije, dok je potonjem sva mudrost ovog svijeta da čim osjeti malu mogućnost nečeg opasnog, nesigurnog, ili mu se jednostavno ne svidi, sve diže u zrak (tipično).

Da ne bude sve tako crno, film ima i svojih kvaliteta. Prije svega u oko upada scenografija i kostimografija. Od unutrašnjih prostorija vojnog postrojenje, izgleda zvjezdanih vrata, do pješčanih predjela na kojima se odigrava drugi dio film. Kostimografija i vizuelni izgled boga Ra i njegovih podanika je urađen besprijekorno, što im daje izvjesni epitet moći zbog čega i razumijemo strah domorodačkog naroda od njih. Specijalni efekti, koji nisu u prevelikoj mjeri zastupljeni u filmu, urađeni su kvalitetno i shodno sa vremenom u kojem i nastaje sami film. Kurt Russell koji glumi pukovnika O’Neila i James Spader u ulozi dr. Daniela Jacksona doslovno nose film  i, iako ne tako blistavi karakteri, drže ga da se potpuno ne raspadne; dok je prikaz boga Ra, koliko god Jaye Davidson bio talentovan glumac, isto tako žrtva loše karakterizacije i stvaranja neprijatelja tek toliko da on postoji.

         Mješavina svemirske avanture i akcije je mix koji garantuje dobru zabavu, ali i prema ranijim iskustvima, dobar film. Međutim, Emmerich je zbog lošeg scenarija i želje za spektaklom, posegao za potpuno trivijalnim, izlizanim, motivima i od onoga što je moglo biti klasikom, učinio samo jednim prosječnim sci-fi filmskim ostvarenjem.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s