Ako smo uistinu sami u ovom prostranom univerzumu, bilo bi to jako puno neiskorištenog prostora. Jedina stvar koja bi učinila da se ta praznina učini podnošljivom jeste prisustvo drugih. Dr. Eleanor Arroway (Jodie Foster) je izgubila majku pri rođenju, a svoga oca nekih desetak godina kasnije. Godine su prolazile a ona je svoj pogled upirala prema gore, drugog je tražila među zvijezdama, ali ne na način na koji su to i drugi radili. Ona je istinu tražila preko nauke.

Kontakt (Contact) je film iz 1997. godine rađen prema knjizi popularnog Carla Sagana u režiji Roberta Zemeckisa (trilogija Povratak u budućnosti, Forest Gump itd.). Izašao je na samom razmeđu dva milenijuma i na kraju najkrvavijeg stoljeća ikad zapamćenog u povijesti ljudskog roda; u periodu kada se pitanja iz oblasti nauke, politike i teologije ponovo preispituju. Veliki segment filma je upravo posvećen tim pitanjima. Poimanje Boga i vjerovanje u njega jesu stvari koje spadaju u domenu privatnog i individualnog, no kada u pitanje dolaze svi temelji tog vjerovanja pokreće se niz reakcija koje postaju nezaustavljive poput lavine.

Situacija je sljedeća: Eleanor, koja pokušava da pronađe bilo kakav trag da tamo gore postoje ekstraterestrijalana bića, otkriva misteriozni signal iz pravca sazviježđa Vege za koji smatra da je pun pogodak. Nevjerovatno brzom reakcijom na to saznanje, američki politički predstavnici i vojne snage pokušavaju da preuzmu istragu ko nam se to javlja i zašto. Bitno je primijetiti i ponašanje i pristup izvjesnog Davida Drumlina (Tom Skerritt), koji je ranije u filmu ukinuo finansiranje Eleanor i njenom timu, da bi sada pokušao da preuzme kontrolu nad projektom i sve zasluge. No, Eleanor je neustrašiva i ne dopušta da je se makne.  Zahvaljujući njoj, njenom timu i misterioznom gospodinu Haddenu otkrivaju da je signal koji čuju ustvari šifrirani zapis, te nakon deskripcije otkrivaju da su to planovi za mašinu, sredstvo za međuzvjezdano putovanje koje će im omogućiti dolazak do planete koja kruži oko Vege, pete najsjajnije zvijezde vidljive na noćnom nebu, udaljene 25 svjetlosnih godina od nas.

To bi bila okvirna priča filma. Ono što se, međutim, tematizira jeste pitanje Boga i religije. Jedno od krucijalnih pitanja, koje odlučuje ko od kandidata dobija priliku da krene na međuzvjezdani put, jeste da li vjeruju u Boga. Glavni lik, dr. Eleanor Arroway, prikazana je kao ateista, osoba koja odgovore traži u nauci a ne u svetim knjigama. Njen pandan je Palmer Joss (Matthew McConaughey), karizmatični muškarac, vjernik i autor mnogobrojnih knjiga o nauci. Pitanje koje ovaj film, između ostalih, postavlja jeste „treba li prva osoba koja će upoznati neki oblik vanzemaljskog života biti vjernik ili ne“. Ključnu ulogu u filmu igraju predsjednikovi ljudi i savjetnici koji  nastalu situaciju pokušavaju iskoristiti kao sredstva za političko i religijsko upravljanje.

Centralna figura ovog filma je dr. Eleanor Arroway: na početku filma je vidimo kao djevojčicu koja putem radio stanice pokušava da stupi sa nekim s druge strane, sa nekim ko je jako daleko. U razgovoru s njenim ocem naslućujemo razloge zbog kojih ona to radi. „Možemo li se čuti sa Saturnom?“ – pita ona oca – „Tata, možemo li se čuti s mamom?; „Ne vjerujem“ – odgovara on – „Čak ni s najvećom antenom.“ Tek nakon očeve smrti dobijamo i konfirmaciju: „Ovdje Eleanor Arroway, odašilje na 14.2 MHz. Jesi li tu? Vrati se. Čuješ li me? Tata, ovdje Ellie.“ Ellie je prikazana kao nevjerovatno brilijantna, posvećena žena sa vizijom i upornošću koja se suprotstavlja čitavom naučnom i političkom kadru složenom većinom od muškaraca. Ona riskira svoju karijeru i svoj život iznoseći i braneći sopstveni svjetonazor; i uspijeva. Ovaj film predstavlja pozitivnu promjenu u svijetu sci-fi filmova sa uvođenjem ženskog protagoniste naučnika (ranije smo imali Ripley u filmovima Alien i Sarah Connor u Terminatoru), ali za razliku od tih likova, Ellie je daleko jače razvijen karakter. Ona je Amelia Earhart modernog doba. Uostalom, film ne završava sa scenom u kojoj bi Ellie bila u naručju Palmera; ne, film završava sa njom na ivici kanjona pogleda usmjerenog prema zvijezdama; to je ona sama naspram univerzuma.

Čitava situacija s međuzvjezdanim putovanjem, kako u filmu tako i prilikom interpretacije, ispada poprilično kontroverzna. Nikada nije jasno naglašeno da li je ona uistinu bila akterom tog putovanja ili je sve to projekcija onoga što se odigrava u njenoj glavi. Međutim, scena u kojoj se spominje snimak koji traje 18h zvuči jako ubjedljivo. Put kroz crvotočinu približno svjetlosnom brzinom za nas ljude na planeti je mogao da se odigra u onoliko momenata koliko je kapsuli trebalo da dotakne površinu okeana. Bez obzira na to, znamo čemu je Ellie sudjelovala, a šta su drugi vidjeli. Njena istina je i poput religije o kojoj je bilo govora: individualna, ali opet zahtjeva masu.

Zemeckis poput njegovih prethodnika Kubricka i Spielberga pozajmljuje neke od tradicionalnih elemenata iz filmova o susretima treće vrste; prije svega se misli na žudnju za izgubljenim roditeljem i pronalaskom njegova surogata u ekstraterestrijalnoj formi i sl. Zbog ovih detalja Kontakt je bio osuđivan za nedostatak originalnosti i prevelike utopljenosti u Hollywoodske stereotipe koji su spriječili da film postane daleko boljim sci-fi iskustvom.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s