Psoglav

         Sjedni! Ispričaću ti priču – reče mi, dok je rukom pokazivao mjesto na stolici koju je netom izvukao. – Šta piješ?

         Mahnuo sam glavom u pravcu njegove čaše kao znak da je to ono što želim. Nedugo zatim, dobismo do vrha napunjene čaše najboljeg ječmenog soka.

         Sjedio sam. Šutio. Iskreno, priča me nije toliko ni zanimala, ali s obzirom na okolnosti pomislio sam: „ma ko ga jebe, već sam tu, šta fali“.

         Bilo je to, sjećam se, prije nekih deset godina – počeo je da govori, ozbiljan, ali pripit – ti si tada baš završavao školu. Jednog dana sam s tvojim ocem otišao na zemlju, trebali smo kao da provjerimo je li sve u redu i je li što god već rodilo. Ali, najviše smo otišli jer smo htjeli da na miru popijemo koju. Znaš mene, a znaš i svog starog. Hljeba, igara i alkohola. Tako smo govorili dok smo bili mlađi.

         Nasmijao sam se. I on sa mnom. Volio sam da mi drugi govore o ocu. Pogotovo posljednjih godina. Od kako ga nema.

         Sjedili smo u hladu onog trešnjinog drveta ispred kuće i pili. – nastavio je – pričali o životu, njegovim planovima za tvoju budućnost. Htio te poslati vani da studiraš. Jebiga mali, sjebao nas život. – razumio sam ga o čemu govori, mahao glavom, ali ga nisam prekidao. Podigao je čašu i čitav njen sadržaj ispio u jednom gutljaju. Nije ju ni spustio do kraja na šank, a već je tražio novu.

Eh, sada. Želim da ti govorim o onome što se desilo toga dana. O stvarima za koje niko ne zna: ni mater ti, niti bilo ko drugi osim mene i tvog starog. – rekao je pogledavši me ozbiljno, a moja reakcija na sve to izrečeno je bilo jedno zbunjeno i nesigurno „reci“. – Dok smo tako sjedili, uživali u kratkom odmoru kojim smo se nagradili, nedaleko od nas, dole pored rijeke smo čuli nešto. Neke nejasne zvukove. Isprva smo mislili da su neke životinje ili nešto slično tome, pa i nismo pridavali toliko pažnje tome šta se to tamo dešava. Ali, kako taj zvuk nije prestajao, odlučili smo da siđemo i pogledamo o čemu se radi. Za svaki slučaj, tvoj stari je uzeo komad drveta, ne bi li zastrašio životinju i natjerao je u bijeg.

Gledao sam ga, bez treptaja. On je zurio u obode čaše i pričao.

Ovo ti tek sada pričam, deset godina kasnije, jer, pa ni dan danas, nisam uvjeren u stvarnost događaja koji su se odigrali. A kako tek da ih tebi objasnim, još si bio dijete tada. Mislim da je red da saznaš istinu. Znaš kako kažu: što trijezan misli, pijan govori. A ovo mi je u mislima već i previše dugo vremena.

Pažljivo smo se kretali prema tom zvuku. Obojica pod uticajem alkohola. Znaš da je njega lako bilo napiti. Uglavnom, pijani ili trijezni, ono što smo dole vidjeli je bilo nemoguće za prihvatiti. Nemoguće za pojmiti. Niti u najluđim snovima ne bih mogao pomisliti na takvu grozotu.

To biće. Ta stvar. – govorio je polagano stežući čašu – Stajalo je tamo, na obali rijeke, komadajući tijelo nekog bezbrižnog kupača, proizvodeći neki čudan zvuk. Sada znam na šta me je taj zvuk podsjećao, bio je to zvuk zadovoljstva. Ali nije to bilo što nas je zaprepastilo, već izgled. Isto kao neka životinja porijeklom iz Černobila, dospjela u ove naše krajeve samo pukim slučajem. Životinja kažem, a znam da je imala čovjekoliko tijelo, trup ljudski mu je bio, ali noge; noge nekog kopitara, puno veće snage čini mi se nego li i u jednog kojeg sam ja vidio. A glava kao u neke divlje džukele, neproporcionalna s tijelom, crne dlake, ukrašena kolekcijom sječiva stvorenih samo za jednu stvar, za komadanje. Međutim, onog trenutka kada nas je spazio, uvidio sam jednu stvar: tu gnusnu glavu, stravičnu i bez krvi njegove žrtve, krasilo je samo jedno oko. Ali divlje oko. Bijesno. Užasno. Oko velikog apetita. Istog trenutka potrčao je prema nama. Vjeruj mi kada ti kažem, takvih pokreta i brzine u životu nisam vidio. Tvoj stari i ja samo smo stajali, bukvalno skamenjeni. Mislim ne vidiš svaki dan tako groteskno stvorenje i nekada se pitaš šta je Bog radio i mislio kada je kreirao takvo nešto. Uglavnom, nije trebalo dugo, a on ili ono, kako već, je bilo pred nama. Kasno je bilo za trčati nazad. Jedino šta nam je preostalo jeste borba. Borba, kažem ti, za život ili smrt. Kako je samo tvoj otac u rukama držao komad drveta krenuo je odvažno da se suprotstavi onome što se samo demonom može nazvati. Jak je tvoj stari bio. Opasan. Ali je i demon jak bio.

Obreo sam se oko sebe, potražio nešto čime bih mogao da se suprotstavim zvijeri. Napipao sam neki komad željeza, valjda što je rijeka nekada davno izbacila na obalu. Tvoj otac je bio poprilično izgreban i krvav. Pazi jednu stvar, sve se to odigralo u nekoliko sekundi. Svega nekoliko treptaja oka. Ali bezbroj otkucaja srca. Ako je i udaralo u tim momentima.

Čvrsto stišćući metalni šipku u rukama – a još čvršće čašu, čini mi se – potrčao sam prema stvorenju i krenuo ga udarati po leđima, glavi, bedrima, nogama. Sve je to jalovo bilo. Zvijer nije padala, već, u još većem bijesu, nasrtala na tvog oca. Ali u jednom trenutku uvidjeh da je zvijer ustvari bila muškog roda. Njegov životinjski spolni organ mu je visio među nogama. Bio je u potpunosti otkriven, ranjiv, pomislih, u tom području.

Vjeruj mi kada ti ovo kažem, iz petnih žila sam se napregao, ne bih li svu snagu iskoristio, da bih ga udario baš po tom mjestu i onesposobio. To je bio, čini mi se, najrazorniji zvuk što sam ikada čuo, a znaš i sam da sam rat proveo ovdje. Čuo sam i proživio sve i svašta.

Gledao sam ga i slušao šta govori. Moje zjenice su, čini mi se, bile i šire od njegovih.

Je li me zajebaje. Pijan je.

Ma ne, ne. Nemoguće.

Moj stari mu je bio poput brata.

Pogledaj me u oči dok ti ovo govorim. Znaš da te volim kao da si mi sin rođeni. Ništa, ama baš ništa, nismo bili u mogućnosti da učinimo protiv zvijeri. Od samog početka smo bili osuđeni na propast. Moj udarac nije donio ništa bolje. Samo ga je učinio još bjesnijim. Uhvatio me je za vrat i privukao do njuške. Jasno sam osjećao njegov zadah i miris krvi što se sljevala sa iste. Mislio sam: Samire, ovo ti je kraj. Hajde, ako ništa, pao si za brata.

Ali, brate, jebeš ga, nisam. Oprostiti sebi nikada neću.

Zvijer je ispustila zvuk od kojeg su ušni bubnjići pucali, a zatim me je bacila u zrak. Letio sam do obližnjeg drveta od koje sam svom silom udario istog trena izgubivši svijest. Ono što se dešavalo u trenucima koji su zatim uslijedili zaista ti ne mogu reći. Ne mogu jer ne znam. Jedna stvar je jasna. Tijelo onog plivača i tvog jadnog starog nikada nisu pronašli. Našli su samo ovu jadnu masu mesa koja ništa, zaboga, nije mogla učiniti, osim pasti u nesvijest.

Kada sam se probudio, okružen vašim zabrinutim licima suznih očiju i nade, skoro pa, potpuno izgubljene, znao sam o čemu je riječ. Nisam progovarao. Nisam reagovao, niti žmirkao. Samo plakao. Ko bi budali s nekoliko promila alkohola u krvi vjerovao u ono što je vidio i doživio.

Šutio sam. Godinama. Sve do danas.

Ako sam ikome morao reći o stvarima koje su se odigrale tog dana onda si to morao biti ti. Nemoj da loše misliš o meni.

Nisam loše mislio o njemu. Sve mi je to izgledalo konfuzno. Nevjerovatno. Kao jedna od onih priča što sam imao naviku da čitam. Ali, znajući da starog ni deset godina kasnije nisu pronašli, slušajući ono što mi Samir govori nije bilo toliko nestvarno. Ali i jeste. Ta groteskna zvijer, pseće glave, ljudskog trupa i nogama neke životinje iz porodice kopitara mi je zaista izgledala nevjerovatno. Nezamislivo bolje reći.

Nije dugo trebalo a dokaz o njenom postojanju je došao. Krenuli smo kući, već dobro pijani, ali u stanju da vodimo jedan drugog. Ulica je bila mračna, kao i obično. Staroj sam javio da Samir dolazi kod nas. Čekala nas je s večerom. Gulaš. Znao sam da me ne bi lagao, ali sam mislio da će mi ujutru, trijezne glavi moći potvrditi ono što mi je večeras ispričao.

Gegali smo se tako ulicom. Noć, Samir i ja. Sami.

Ali to je ono što sam ja mislio.

Međutim, drugačije se desilo.

U trenutku dok smo prelazili preko mosta, s lijeve strane, sa puteljka što je vodio u šumarak, kroz koji smo kao djeca znali doći do rijeke, pred nas je iskočila živina. I to ne bilo kakva. Upravo ona koju mi je Samir opisao.

On je, mrtav pijan, uopšte nije ni primijetio. Zato ja jesam.

Krv mi je stala kolati venama i organizmom.

Šta da činim nisam znao.

Dok sam tako ukočen, sleđen, stajao zvijer je polaganim korakom prilazila nama. Dozivao sam Samira. Udarao ga po licu, ne bi li vidio ono što vidim.

Ponovo se srećemo. – rekao je – Šta je? Ha? Vratio si se po mene? Jeste, ja sam bio taj koji te je udario po ponosu. Gdje nisam pametniji bio pa ti ga iščupao. Ali kako vidim nosiš uspomenu na mene. Nije ti sve u redu dole.

Dođi beštijo. Tu sam. – proderao se, dok mu je na usta navirala pljuvačka.

Zvijer je skočila na njega, pri tome povlačeći i mene. Na taj način smo sve troje pali s mosta dole u rijeku. Teško mi je opisati scene koje su potom uslijedile. Glavom sam udario u kamen prilikom pada te sam zbog toga obilato krvario. Usta, nos, uši bili su puni krvi i vode. Za kisik jedva mjesta da je i bilo.

Dan kasnije sam se probudio nedaleko od mjesta tog događaja.

Šta da vam kažem, odgovor i sami znate, Samirovo tijelo nikada nije pronađeno.

Advertisements

One thought on “Psoglav

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s