Besmisleni ogledi o tome kako razmišlja kamenje

“Skinuo se nag, ispruži se zatvorenih očiju, s prstima u ušima, kako ga ne bi uznemiravao nikakav drugi zvuk, kao što se izvjesno zbiva sa kamenom, koji nema čulne organe. Pokuša da poništi svako vlastito sjećanje, svaku potrebu svog ljudskog tijela. Da je mogao, poništio bi sopstvenu kožu, a budući da to nije mogao, upinjao se da je načini što je moguće neosjetljivom.

Ja sam kamen, ja sam kamen, govorio je. A potom, da bi čak izbjegao da govori samom sebi: kamen, kamen, kamen.

Šta bih osjećao da sam zaista kamen? Prije svega kretanje atoma od kojih sam sazdan, odnosno postojano treperenje položaja koje dijelovi mojih dijelova mojih dijelova održavaju među sobom. Osjetio bih brujanje svog kamenja. Ali ne bih mogao da kažem ja, jer da bih kazao ja, mora da postoje drugi, nešto drugo čemu bih se suprotstavio. Kamen u principu ne može da zna da postoji nešto drugo izvan njega. Bruji, kamenja samog sebe kamenog, i ne poznaje ništa drugo. To je jedan svijet. Svijet koji svjetuje sam.

Pa ipak, ako dodirnem koral, osjećam da je površina onog dijela izloženog suncu zadržala njegovu vrelinu, dok je deo koji je ležao na mostu hladniji; i ako bih ga prelomio napola, osjetio bih možda kako vrelina jenjava s vrha prema korjenu. E sad, kretanje atoma u toplom tijelu daleko je življe, te stoga ovaj kamen, ako se osjeća kao kretanje, mora da u svojoj unutrašnjosti osjeća podvajanje različitih kretanja. Kad bi zauvijek ostao izložen suncu u istom položaju, možda bi počeo da razlikuje nešto poput gore i dole, ako ne drugačije onda kao dva različita kretanja. Ne znajući da je uzrok ove različitosti spoljni agens, mislio bi sebe tako, kao da je to kretanje njegova priroda. Ali, ako bi došlo do odrona i ako bi se kamen kotrljao nizbrdo sve dok ne zauzme drugi položaj, osjetio bi da se sada neki drugi dijelovi njega kreću, oni koji dotad bijehu spori, dok oni prvi, koji bijehu brzi, sada hode laganim korakom. I dok se zemljište odranja (što bi mogao biti veoma spor proces), osjetio bi da vrelina, odnosno kretanje koje iz nje proizilazi, malo-pomalo prelazi s jednog njegovog dijela na drugi.

Razmišljajući tako, Roberto je sasvim polako izlagao različite strane svoga tijela sunčevim zracima, prevrćući se po mostu, sve dok nije stigao do sjenke, tamneći lagano, kao što bi moralo da se dogodi kamenu.

Ko zna, pitao se, da li u toku ovih kretanja kamen počinje da stiče, ako ne pojam o mjestu, barem pojam o djelu: naravno, u svakom slučaju, pojam o promjeni. Ali ne o strasti, jer ne poznaje svoju suprotnost, odnosno akciju. Ili možda poznaje. Jer to da je kamen, tako sazdan, osjeća uvijek, dok stanje da je čas vreo ovdje, čas hladan tamo, osjeća naizmjenično. Stoga je, na neki način kadar da razlikuje samog sebe, kao supstanciju od sopstvenih akcidenata. Ili nije; jer ako osjeća samog sebe kao odnos, osjećao bi samog sebe kao odnos između različitih akcidenata. Osjećao bi se kao supstancija u nastajanju. A šta to znači? Zar se ja psjećam na različite načine? Ko zna da li kamen razmišlja kao Aristotel ili kao Kanonik. U svakom slučaju, sve ovo bi moglo oduzeti milenijume, ali nije u tome problem: već da li kamen može da napravi riznicu od uzastopnih spoznaja sebe. Jer ako bi se osjećao čas vreo gore i hladan dole, a potom obrnuto, i ako se u tom drugom stanju već ne bi sjećao onog prvog, on bi uvijek vjerovao da je njegovo unutrašnje kretanje istovjetno.

Ali, ako ima spoznaju sebe, zašto nema sjećanje? Sjećanje je jedna od potencija duše, i ma kako majušna bila duša kamena, sigurno ima srazmjerno sjećanje.

Imati sjećanje znači imati saznaje o prije i o poslije, inače bih i ja stalno vjerovao da su bol ili radost kojih se sjećam prisutni u času kada ih se skećam. Međutim, znam da su to prošle spoznaje, jer su slabije od ovih sadašnjih. Problem je dakle imati osjećaj vremena. Što možda ni ja ne bih mogao imati, da je vrijeme nešto što se uči. Nisam li sebi govorio prije ko zna koliko dana ili mjeseci, prije ove bolesti, da je vrijeme uzrok kretanja, a ne njegov rezultat? Ako se dijelovi kamenja kreću, to kretanje imaće neki ritam koji će, mada nečujan, biti poput zvuka časovnika. Kamen bi bio časovnik samog sebe. Osjećati se u kretanju znači osjećati vlastito vrijeme koje otkucava. Zemlja, veliki kamen na nebu, osjeća vrijeme svog kretanja, vrijeme disanja svojih morskih doba, i ono što ona osjeća, ja vidim kako se oslikava na svjezdanom svodu: Zemlja osjeća ono isto vrijeme koje ja vidim.

Kamen, dakle, zna za vrijeme, štaviše, zna za njega još prije no što svoje promjene toplote spozna kao kretanje u prostoru. Koliko sam ja upoznat, moglo bi biti da on ne primjećuje ni to da promjena toplote zavisi od njegovog položaja u prostoru: mogao bi da ga shvati kao takvu pojavu promjene u vremenu, kao prelazak iz sna u javu, iz ushita u umor, kao što ja sada primjećujem da mi od ovog mirovanja prolaze trnci kroz lijevu nogu. Nemoguće, mora da osjeća i prostor, ako primjećuje kretanje tamo gdje je prethodno bilo mirovanje, i mirovanje tamo gdje je prethodno bilo kretanje. On dakle umije da misli ovdje i tamo.

Zamislimo sada da neko uzme ovaj kamen i da ga uglavi među drugo kamenje kako bi podigao zid. Ako je on prethodno primjećivao igru sopstvenih unutrašnjih položaja, bilo je to zato što je osjećao vlastite atome napregnute u nastojanju da se sklope kao ćelije pčelinjeg gnijezda, zgusnute jedan kraj drugog i jedan među drugima, kao što bi morali da se osjećaju kamenovi u svodu crkve, gdje jedan pritiska onaj drugi, a svi zajedno pritiskaju prema završnom svodnom kamenu u sredini, dok oni kamenovi odmah pored njega pritiskuju neke druge nadole i prema spolja.

No, sviknut na tu igru pritisaka i protivpritisaka, čitav svod bi morao da se osjeća takvim, u nevidljivom kretanju koje stvaraju njegove opeke dok se uzajamno pritiskaju; jednako bi morao da osjeti i napor koji neko ulaže dok ga ruši i da shvati da prestaje da bude svod u trenutku kada donji zid, sa svojim potpornjima, padne.

Kamen, dakle, do te mjere stiješnjen između drugih kamenova da se nalazi na rubu pucanja (i kad bi pritisak bio veći, naprsnuo bi), mora da osjeća ovu prinudu, prinudu koju ranije nije osjećao, pritisak koji na neki način treba da utiče na njegovo unutrašnje kretanje. Neće li to biti trenutak kada kamen osjeća prisustvo nečega izvan sebe? Kamen bi tada imao svjest o Svijetu. Ili bi možda pomislio da je sila koja ga pritiska nešto daleko jače od njega, te bi Svijet poistovjetio s Bogom.

Ali onoga dana kad bi zid pao, nakon nestanka prinude, da li bi kamen imao osjećaj Slobode – kao što bi ga ja imao, kad bih odlučio da se otrgnem prinudi koju sam sam sebi nametnuo? Samo što ja mogu da želim da prestanem da budem u ovom stanju, a kamen ne može. Sloboda je dakle strast, dok je želja da se bude slobodan djelanje, i u tome je razlika između mene i kamena. Ja mogu da želim. Kamen u najboljem slučaju (zašto da ne?) može samo da teži da se vrati u prethodno stanje u zidu, i da osjeti zadovoljstvo kada ponovno postane slobodan, ali ne može da odluči da djeluje kako bi ostvario ono što mu se sviđa.

No mogu li ja zaista da želim? Ja u ovom trenutku osjećam zadovoljstvo što sam kamen, sunce me grije, vjetar ublažava ovo kuhanje mog tijela, nemam nikakvu namjeru da prestanem da budem kamen. Zašto? Zato što mi se sviđa. Dakle, i ja sam rob jedne strasti, koma me odvraća od toga da slobodno želim vlastitu suprotnost. Međutim, da želimn, mogao bih željeti. A ja to ipak ne činim. Koliko sam zaista slobodniji od jednog kamena?”

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s