Vrijeme heroja

 

Svaka osoba, mlađa ili starija, mogla je posljednjih godina primijetiti veliki broj priča o isto tako velikom broju heroja; herojima iz ulice, jedne nacije, ali i o herojima sa filmskog platna. Naravno, tu nema ničega novog. Ljudi su, kao što znamo, još od antičkih vremena „gotivili“ heroje, veličali ih u epovima, poeziji ili im pravili biste, kipove i slično. Oni su u svom tom sjaju pružali uvid u moralne vrijednosti određenog naroda, pogotovo ako govorimo o herojskim likovima božijih karakteristika kao što su npr. Thor iz nordijske mitologije ili Herkul; obojica su božiji sinovi, obilježeni onim što su stari Grci nazivali apolonskim. Postoji čitav jedan korpus antičkih heroja iz raznih mitologija: od Ahileja, Ajanta, Odiseja, čija herojstva prepoznajemo u Homerovim epovima; ili, nama bliže, heroji sa slavenskih prostora koji su prema mitologiji nastajali iz odnosa Zmaja sa ženom. Jedan od nama najpoznatijih je Husein-kapetan Gradaščević, ili kako su ga prozvali Zmaj od Bosne. To je ono što proizilazi iz mitološkog vjerovanja. Ali iz čega proizilazi današnje vjerovanje. Vjerovanje u Supermana, Batmana, Ironmana i ostalu kompaniju superheroja, vjerovanje u narodne heroje, koji to nisu u očima drugog naroda, svakondevnih heroja kao što su policajci, vatrogasci i slično.

Sa srednjim vijekom je došla takozvana srednjovjekovna vertikala na kojoj su iznad čovjeka stajali anđeli, zatim Bog. Dolaskom srednjeg vijeka  uloga heroja se gubi. Bog je, može se reći, postao jedini heroj u kojeg je bilo dozvoljeno vjerovati, dok su ostali, kao što znamo, samo njegove sluge. Sa humanizmom i renesansom se vraća i vjerovanje u čovjeka i njegove sposobnosti. Velika prekretnica se događa Ničeovom izjavom da je Bog mrtav; Bog kojega smo ubili mi, ljudi. Tada počinje doba kada se vjeruje da je na vrhu vertikale čovjek i da se sve događa i razvija posredstvom njega. U vremenu nakon drugog svjetskog rata došlo je do obaranja vertikale koja je do tada prevladavala. Vertikala pada na horizontalu. Drugim riječima, sve hijerarhijske ljestvice su pale, sve podjele isto, sve ono što je bilo ispod čovjeka, ali i iznad, je palo na istu ravan. Sada i čovjek i Bog i pas imaju, reći ćemo, haman pa istu vrijednost i ravnopravnost u sistemu. Ali, stvari su se odvijale drugačije. Horizontalna ljestvica je prividna ljestvica, kao i svaka druga. Dolazi vrijeme kada imamo klase; vladajuću, radničku i onu kojoj pripadaju siromašni. Dalje znamo ovu postavu: oni iz zlatne sredine žive u nekoj vrsti blaženog neznanja, dok oni prvi vuku sve konce, a onima na posljednjem mjestu bude ono šta ostane. A upravo u novijoj istoriji ovi potonji su najbrojniji; slijepi jer ih ne vide, nijemi jer im ne zbore, zaboravljeni jer ih zaboravu prepuštaju. Veliki umovi, ljudi širokog dijapazona sposobnosti ovdje nisu posmatrani po onome što jesu, nego po onome što drugi misle o njima (poput likova u romanu Idiot od Dostojevskog, oni su uvijek mišljenje drugih). U tom sistemu ne možeš biti ono što jesi, već ono što nisi. Zbog toga se ljudi okreću vjerovanju u heroje, veličanju jedne individue ili grupe koji djelaju u korist manjina. Oni postaju ličnosti koje donose prevagu u ovom paklu od betona.

Kada nekome govorim o herojima uvijek volim da podsjetim na pjesmu mladog bh. repera Zlatana Hajlovca Kontre pod imenom Heroji. On tu, između ostalog, veoma suptilno govori da su heroji „trn u oku
statistike i proračuna
“; njegova je valuta život; on stavlja ruke u vatru „za svetinju ljudskosti“; „on je središnja tačka između dobrote i ludosti“. Heroji, zaista, nisu iz nerealnog filma, tu se slažem, ali gledajući genealogiju heroja u epskoj tradiciji, pojedine stvari uistinu djeluju nerealno, ali paralelno tome predanja o njihovim podvizima su imala svoj cilj. Cilj im je bio ono što Aristotel u svojoj poetici naziva katarzom. Predstave u grčkom teatru su za zadatak imale da gledaoca tokom posmatranja tragedije određenog heroja navedu da osjete izvjesni strah i sažaljenje nad njegovom sudbinom, da se pročiste od tih emocija.

Moderna kinematografija ulaže ogromna novčana sredstva u filmove o herojima. Čitav dijapazon filmskih heroja preplavljuje kina, ali ni to nije sve jer je isto tako ogroman broj istih najavljen za sljedećih nekoliko godina. Očigledno je da su ljudima potrebni heroji; potrebno im je da kroz njihovo djelanje na ekranu dožive i osjete upravo isti onaj strah i sažaljenje kao antički gledalac, da bi mogli spoznati kako biti heroj nije „titula, već duševna satisfakcija“ kako bi Kontra rekao. Heroj njegovim riječima nikada ne plijeni pažnju, ali ju je vrijedan.

Zajednička odlika svih filmova i priča u superherojima jeste proširenje njihove uloge u svijetu. Oni više nisu zaduženi samo za puko spašavanje planete ili nekih metafizičkih vrijednosti. Njihov zadatak postaje i aktivno učešće u političkim i ideološkim raspravama koje imaju uticaje na brojna društva širom svijeta. „Heroj je iznad populizma i besmisla heroj je heroj i kad kamera ne snima.“

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s